razgovarao: Vedran Tkalec
U siječnju će se navršiti šest godina otkako je Kristijan Bistrović napustio Slaven Belupo i u 250 tisuća eura vrijednom transferu preselio u redove ruskog velikana CSKA Moskve. Iako se nije naigrao u matičnom klubu, odmah se znalo da je riječ o velikom talentu i da se kao takav neće dugo zadržati u Miškininoj ulici. Transfer u Moskvu bio je logičan, igrao je redovito, zabijao sjajne golove, nadmetao se s igračima Real Madrida i ostalih velikana iz Lige prvaka, no uslijedile su ozljede i Bistrović je pao u drugi plan. Kao mladi reprezentativac želio je igrati pa je formu dizao kroz razne posudbe. Bio je u turskoj Kasimpasi i Karagümrüku, gdje je igrao redovito, slijedila ja talijanska avantura u Seria A, odnosno Lecce, gdje se nije najbolje snašao, a onda je otišao i prema Nizozemskoj, gdje je branio boje Fortune Sittard.
Tamo mu je, priznaje, bilo i najbolje, nadao se transferu, ali do njega ipak nije došlo pa se vratio u Moskvu, a onda u rujnu odselio u Kalinjingrad, rusku enklavu na tromeđi Poljske, Bjelorusije i Litve. Postao je član Baltike, novog ruskog prvoligaša na čijoj klupi sjedi proslavljeni ruski branič Sergej Ignaševič. Čovjek koji ga je u klubu najviše i želio. Bistrović je za novi klub zabio odmah na debiju, igra redovito i osjeća se dobro, što nam je u razgovoru i sam potvrdio. Za čitatelje Podravskog lista otkrio je sve što mu se događalo proteklih mjeseci, planove vezane za budućnost, a osvrnuli smo se i na domaću ligu, odnosno selo iz kojeg potječe.
PL: Otkud ti u Kalinjingradu i klubu prilično nepoznatom javnosti? Kako se uopće dogodilo da nakon dobre polusezone u Nizozemskoj završiš u Baltiki? Jasno, poslao te CSKA, ali je li bilo i drugih ponuda?
Imao sam dosta problematično ljeto s obzirom na operaciju gležnja i oporavak od ozljede, koju sam pretrpio još u veljači u Nizozemskoj, no igrao sam s njom do kraja sezone. Operacija je bila teža nego što se očekivalo i oporavak je trajao tri mjeseca, a to je glavni razlog zašto sam u Moskvu stigao tek sredinom osmog mjeseca. Pripreme su bile pri kraju, odnosno prvenstvo je već počelo i bilo je jasno da neću previše igrati pa sam odlučio porazgovarati s trenerom jer su mi minute bile itekako važno i nisam htio sjediti na klupu. U Europi je prijelazni rok već završio, došao je poziv iz Baltike i ključnu ulogu odigrao je trener Ignaševič. Osobno me zvao i obećao da ću igrati pa sam prihvatio taj poziv. Ipak je to ruska liga i nije mi nepoznanica pa sam se zbog lakše adaptacije odlučio na tu posudbu.
PL: O kakvom se klubu radi? Vidimo da im nisi jedini stranac, suigrač ti je, između ostalih, i bivši dinamovac Henriquez. Dosta se mučite, pobjede su rijetke, pri dnu ste, pretpostavljamo da je jedini cilj ostanak u ligi?
Klub je mali, prilično nepoznat, ali u kalinjinskoj oblasti, koja ima više od milijun ljudi, je jedini i podrška je dosta velika. Klub ima velike ambicije, iako je prvotni cilj ostanak u ruskoj Premijer ligi. Mislim da tu i pripada, jer infrastruktura je na visokoj razini, novi je stadion, a ekipa solidna. Ima nas nekoliko Balkanaca, tu je i Henriquez koji također priča hrvatski jezik i sve u svemu je dobro što se tiče ekipe. Što se tiče bodova i tablice, svi koji su nas gledali kažu da smo trebali imati šest-sedam bodova više jer smo u nekim utakmicama bili vrlo dominantni, ali to nismo konkretizirali bodovima. Pripisao bih to neiskustvu, jer dosta igrača nikad nije igralo ovako visoki rang. No nastavit ćemo dalje i nadam se da ćemo izboriti ostanak, što je i glavni cilj.
PL: Poznato je da je Kalinjingrad ruska enklava. Kako je živjeti tamo? Kakav je grad? Osjećaš li se kao u Rusiji ili ne?
Kalinjingrad je više Europa nego što je to Rusija ili Moskva. Ima ostataka njemačke kulture jer je to nekad bio njemački grad pa ljudi kažu da je spoj Njemačke i Rusije. Općenito, lijep je grad, ima dosta parkova, rijeka, mjesta za vidjeti, dobrih restorana. Zasad imam samo pozitivne dojmove. Što se tiče cijena, u usporedbi s Moskvom sve je jako jeftino, čak bi rekao da je puno jeftinije nego u Hrvatskoj. Dok sam bio s obitelji na večeri, nas četvero, uz predjela i glavna jela, sve smo platili između 40 i 50 eura, tako da je sve vrlo pristupačno. Čak i što se tiče namirnica po trgovinama, to je baš komentirao i otac.
PL: Kakva je, općenito gledano, ruska liga nakon ovog rata? Sigurno je pala kvaliteta, nema više ni toliko stranaca?
Pa da, sigurno da je pala kvaliteta lige, posebno prošle sezone. Mislim da se ove godine stvari vraćaju u normalu, ima puno više stranaca, posebno igrača iz Južne Amerike, ali ima dosta i Balkanaca, posebno Srba. Polako se to vraća u normalu, iako nije to još to kako je bilo prije nekoliko godina.
PL: A kako izgledaju putovanja? Prilično ste udaljeni od Rusije?
Jesu malo duža, ali putuje se avionom pa nije tako strašno kako se čini. Najgore je kada se ide u Krasnodar ili Rostov, koji su u blizini ukrajinskih granica pa su tamo zabranjeni letovi. Zato letimo na neki „obližnji aerodrom“, ali taj obližnji aerodrom je udaljen još pet-šest sati vožnje busom ili vlakom do destinacije. To zna biti naporno, no osim toga sve je ostalo korektno.
PL: Prošla sezona bila je prilično turbulentna, počeo si u Serie A, završio u nizozemskoj Fortuni. Što se dogodilo u Lecceu, nisi se snašao ili? S druge strane, u Fortuni si bio dobar i tamošnja liga ti je odgovarala. Zašto nije došlo do daljnje suradnje?
Počelo je dobro u Lecceu, ali nisam igrao svoju poziciju jer je na njoj bio kapetan momčadi. Sukladno tome, počeo sam sve manje igrati, vidio da neću biti regularan starter kao što sam bio u početku, a onda je u zimi došla ponuda Fortune koja me i ranije htjela pa sam kroz razgovor s trenerom doznao da sam 12-13 igrač, što me nije zadovoljilo, htio sam biti starter. Odlučio sam se na promjenu, koja je bila pun pogodak. Igrao sam svoju poziciju, ali i nogomet mi je puno više odgovarao, nije bilo preskakanja igre kao u Italiji. Igralo se kroz posjed, igralo se napadački i bilo mi je lijepo, uživao sam u svakoj minuti na terenu. Htjeli su me otkupiti i ja sam želio ostati, ali financijski nisu mogli podnijeti zahtjev od Rusa i morao sam se vratiti u Moskvu.
PL: Igrač CSKA Moskve si do 2025. godine. Vidiš li se uopće više u Moskvi?
Imam ugovor još godinu dana, na ljeto ću se vratiti tamo pa ćemo dalje vidjeti kakvi su njihovi planovi i slažu li se s mojima. CSKA ima posebno mjesto u mojem srcu, stvarno volim taj klub i ako će biti mogućnosti volio bih ostati. No u nogometu se nikad ne zna, idemo utakmicu po utakmicu pa ćemo na ljeto vidjeti što će i kako će biti. U jednom danu se sve može promijeniti za 180 stupnjeva.
PL: Tek ti je 25 godina, a prošao si puno toga. Kako gledaš na sve to?
Prošao sam dosta toga, dosta liga, možda to ne izgleda idealno s jedne strane, ali s druge, igrao sam u različitim državama, različitim ekipama s različitim stilovima nogometa i sve je to doprinijelo iskustvu koje imam. Svaka ta liga me još više upotpunila kao igrača i sretan sam zbog toga, iako možda ne bih volio toliko seliti u budućnosti.
PL: A gdje se vidiš u budućnosti? Nekako sumnjamo da je Baltika klub u kojem želiš igrati dugoročno.
Na temelju dosadašnjeg iskustva, idem utakmicu po utakmicu i ne želim se previše zamarati ni opterećivati onime što će biti kasnije. Sad sam u Baltiki, na ljeto se vraćam u CSKA i to je ono što znam. Dalje ćemo vidjeti kako će se sve razvijati.
PL: Za kraj, kakve su tvoje želje, tvoji ciljevi? Postoji li mogućnost da se vratiš u Hrvatsku, je li bilo kontakta s nekim od hrvatskih klubova?
Nije bilo nekih konkretnih kontakata s hrvatskim klubovima i nije da previše razmišljam o povratku. Trenutno mi je inozemstvo više u interesu, a možda se u Hrvatsku vratim nekad kasnije. Iako, kako sam već rekao, u nogometu se u jednom danu može dosta toga promijeniti pa taj povratak bude i raniji, tko će ga znati.
SKROMAN DEČKO SA SELA OSTAO VJERAN IMBRIOVCU
“Slaven sve manje gledam zbog stranaca, ali zato Borac redovito pratim“
PL: U siječnju će biti šest godina kako si postao igrač CSKA Moskve, odnosno kako si napustio Slaven. Pratiš li matični klub, što kažeš o trenutnoj situaciji u Koprivnici?
Vrijeme stvarno brzo leti i tko bi rekao da je već toliko prošlo. Što se tiče Slavena, iskreno, sve manje ga pratim. Odnosno, pratim uvijek dok igra netko od domaćih igrača, što u zadnje vrijeme nije čest slučaj. To i je glavni razlog zašto više ne pratim klub. Mislim, ispratim rezultate uvijek, ali ne gledam utakmice jer nemam koga gledati.
PL: Moramo se dotaknuti i tvojeg Imbriovca. Dečki dobro guraju, sigurno ih pratiš, tata ti je tamo. Što kažeš o njima, sad ih čeka Elitna liga?
Za razliku od Slavena, njih redovito pratim. Imali su malo sporiji ulazak u sezonu, ali se negdje na polovici sve posložilo i uspjeh je što su polusezonu završili na trećem mjestu i što su došli do četvrtfinala kupa. Ipak je to mala sredina koja se godinama drži u vrhu županijskog nogometa, što nije mala stvar. Jako mi je drago zbog toga, i zbog tate, znam koliko njemu to sve znači i koliko se trudi oko svega. Selo je zbog Borca i nogometa poznato i izvan županije, na dobrom je glasu i nadam se da će i u budućnosti imati dobre rezultate.
FOTO Ustupio Kristijan Bistrović
