Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Gradnju plavšinačke crkve od cigle možemo datirati iza 1786., a 1839. napravljena je škola

Piše: Hrvoje Petrić    

Osmanlije su početkom 1586. godine napale Slavonsku krajinu. Bosanski beglerbeg Ferhat Sokolović nakon neuspješnog pohoda na Bihać pokušao je u veljači 1586. godine osvojiti utvrdu Gradac. Istodobno je požeški sandžak »četovao do Koprivnice«, a osmanska vojska iz prekodravskih osmanskih utvrda napala je Đurđevac te tamo zarobila 13 haramija i dva zastavnika. Osmanski napad nije uspio pa su snage predvođene barunom Mihaelom Szekelyom i kapetanom Globitzerom krenule u protunapad na Sirač gdje su se »nalazili najpogibeljniji kalauzi (Colausen), kneževi i harambaše« koji su često napadali Kraljevinu Slavoniju. Napadači su popalili sela oko Sirača i odveli više od stotinu vlaških (Walachische) žena i djece. Tom je prilikom bio uhvaćen i knez Peašinović sa ženom i djecom, savjetnik bosanskom belerbegu i vodič pri napadu na Gradac. Peašinović je obećao da će iz Osmanskog Carstva dovesti svoje Vlahe. To je bio uvod u veliku seobu Vlaha na područje oko utvrda Slavonske krajine. Porazi osmanskih postrojbi u Slavonskoj krajini sve su više djelovali na kršćane u osmanskim pograničnim sandžacima »te su osobito Vlasi Pakračko-cerničkog sandžaka počeli prelaziti na kršćansku stranu.«

Matična knjiga iz 1787. – parohija Plavšinac

Zapovjednik Slavonske krajine Vid Halek 21. listopada 1587. godine javio je štajerskom zemaljskom odboru da su još prošle 1586. godine najodličniji kalauzi i harambaše, a među njima i knez Ivan Peašinović iz Pakračkog sandžaka, izrazili želju da sa ženama i djecom te imetkom presele iz Osmanskog Carstva »u kršćanstvo«. Četrnaest dana ranije krenuli su harambaše sa svojim ljudima iz Požeškog i Pakračkog sandžaka pod izlikom da će se iseliti u Koppan ili Stolni Biograd. No, nisu otišli tamo, već su prešli granicu i došli u Koprivnicu. Imali su mnogo stoke, posebno konja. U okolici Koprivnice nastanili su se Andrija Dijaković, Stipan Bošković, pop Gregorije, Radoja Radenković, Vujo Radičević, Karan Rakoš i Radivoj Ćalić, dok su se u Varaždin uputili Ivan Peašinović, Miloš od Grahovljana, Vujo Vranešac, Vuica Daničić, Rajko Dijaković, Vučeta Tepac i Milan Katalenić. Iz ovoga bismo mogli zaključiti kako se većina Vlaha naselila u podjednakom omjeru u okolici Koprivnice i Varaždina. Pored toga, zanimljivo je da se u okolicu Koprivnice s vlaškim stanovništvom doselio i pop Gregorije što jasno ukazuje na to da su Vlahe, uz svjetovne vođe, predvodili i pravoslavni svećenici. U kolovozu 1605. godine jedan je prebjeg iz Osmanskog Carstva vojnim vlastima priopćio kako su Vlasi iz okolice Koprivnice u sporazumu s Osmanlijama te su im spremni predati Koprivnicu. Ova je vijest odmah prenesena nadvojvodi koji nije reagirao. U Dvorskom ratnom vijeću tada je sjedio bivši zapovjednik Slavonske krajine Ivan Žigmund Herberstein koji je dobro poznavao Vlahe i sada je mogao usmeno suzbiti klevete protiv njih. Čini se da je Herbersteinova zasluga što Dvorski ratni savjet nije reagirao na prijavu Tome Erdődyja o vlaškom dogovaranju s Osmanlijama. Postoje razmišljanja i pretpostavke povjesničara Radoslava Grujića o tome da su postojale i ranije etape naseljavanja pravoslavnog stanovništva odnosno Srba, od 1542. do 1637. godine. Prva naselja su, po njemu, bila Glogovac, Bakovčica, Javorovac i Srdinac, drugoj etapi pripadala su sela Plavšinci i Vlaislav, trećoj Delovi i Jeduševac, a četvrtoj Borovljani. Izgleda da je Grujićeva pretpostavka, da su najstarija naselja Glogovac, Bakovčica, Javorovac i Srdinac, djelomično netočna. Glogovcu i Srdincu kao najstarijim vlaškim naseljima, prema popisu iz 1610. godine, valja pribojiti Vladislav odnosno Vlaislav te Plavku tj. Plavšinac, dok Bakovčica i Javorovac najvjerojatnije pripadaju kasnijoj etapi doseljavanja. S početka 17. stoljeća sačuvan je popis Vlaha i vlaških naselja u Slavonskoj krajini. U Koprivničkoj kapetaniji nalazile su se 204 vlaške kuće u devet sela: Muchina – 50 domova (domus), Plauca – 30, Zerdia – 26, Maior Poganecz – 30, Minor Poganecz – 16, Kukauicza – 16, Gerdak – 9, Ladislaw – 8, Glogow Zdenacz – 19 domova, ukupno 204 doma. Plauca odgovara današnjem Plavšincu, Zerdia Srdincu, Ladislav je današnji Vlaislav, a Glogov Zdenac najvjerojatnije odgovara današnjem Glogovcu.

Zapis u jednoj od knjiga iz Plavšinca

Miješano stanovništvo

Povoljan status koji su krajišnici Slavonske krajine (Varaždinskog generalata) uspjeli izboriti dobivanjem »Statuta Valachorum« 1630. godine bio je magnet za nova doseljavanja nepravoslavnog stanovništva, no i za privlačenje novih skupina srpskopravoslavnih stanovnika iz Osmanskog Carstva, Karlovačkog generalata i dijela Hrvatske pod civilnom upravom. Stoga je u mnogim selima, u etnokonfesionalnom pogledu, živjelo miješano stanovništvo, za što su primjer sela parohije Plavšinac.

Problem vlastima stvarali su, međutim, privilegiji graničara s prostora Slavonske krajine (Varaždinskoga generalata): „Statuta Valachorum“ iz 1630. godine, koji su ponovno potvrđeni 1717. godine. Prvi pokušaj uspostavljanja novog sustava na području Varaždinskoga generalata pokušao je provesti 1732. godine Kaspar Ferdinand, grof od Cordua, no bez potpunog uspjeha. Njima se službeno ukidala stara krajiška samouprava te sankcioniralo postojeće stanje kojim graničari nisu bili zadovoljni. Nakon polovične provedbe reformi grofa od Cordua, 1737. godine novu organizaciju uprave pokušava provesti Joseph Friedrich, vojvoda od Sachsen-Hildburgausena. Tada su raspuštene stare kapetanije, a Generalat je podijeljen na dva regimentska područja sa sjedištima u Križevcima i Đurđevcu. Hildburghausen je tzv. „Statuta Valachorum 1737. godine dao zamijeniti sa „Statuta ConfinianorumVarasdiensium. Marija Terezija je 1754. godine izdala Krajiška prava ukinuvši samoupravu.

U popisu baština 1732. Godine, u Delovima je bilo 12 i 3/4; Borovljanima 8 i 1/2; Srdincu 3 i 3/4; Javorovcu 10 1/4; u Novigradu 74; ukupno 109 i 1/4 baština. Baštine nisu popisane u Vlaislavu i Plavšincu, a podaci za ova naselja možda se nalaze u popisu baština susjednih sela.

Parohija Plavšinac sredinom 18. stoljeća obuhvaćala je sela: Plavšinac, Srdinec, Javorovac, Vlaislav, Glogovac, Bakovčice, Borovljani, Delovi, Kladare i Jeduševac. Poznato je da su u skoro svim selima uz pravoslavne živjeli i katolici. Na području ove parohije postojale su crkve u Plavšincu i Glogovcu.

Poznati plavšinački kapetan bio je Janko Mikašinović (1733. – 1745.), a spominje se i Stefan Radančević (iza 1757.). Mikašinovići su bili znamenita vojnokrajiška časnička obitelj (plemićki status ima od 1658. godine) iz Plavšinca koja je dala nekoliko znamenitih viših časnika. Jedan od njih bio je barun Mihajlo Mikašinović (Plavšinac, 1715. – Beč, 1775.), najvjerojatnije nećak Janka Mikašinovića. Zanimljivo je da se prigodom studija na Sveučilištu u Grazu 1731. godine zapisao kao Hrvat, što je tada označavalo da dolazi na studij iz Hrvatske. Mihajlo je napredovao do čina podmaršala i zapovjednika Karlovačkog generalata. Dao je izraditi vrijedna umjetnička djela koja su se nalazila u crkvi u Plavšincu i manastiru Lepavina. 

Kvalitetno obrazovanje postavilo je temelj njegove kasnije mecenatske djelatnosti i zasigurno mu omogućilo pristup literaturi koja će imati odlučujući utjecaj na formiranje njegova (proto)nacionalnog identiteta. Iako školovan kod katoličkog isusovačkog reda, Mikašinović je ostao uvjereni pravoslavac koji je odlučio iskoristiti stečeno obrazovanje za zaštitu interesa Srpske pravoslavne crkve te općenito stanovnika Vojne krajine.

Za vrijeme Rata za austrijsko nasljeđe započinje strelovit uspon njegove karijere, nakon što se istakao u nizu bitaka na talijanskom bojištu. Najprije 1745. postaje majorom kod Varaždinaca, a potom je 1751. imenovan nadporučnikom (Oberleutnant), a 1756. pukovnikom (Oberstom) i komandantom Varaždinsko-đurđevačke regimente. Od godine 1757. pojavljuje se u arhivskim izvorima s predikatom “od Schlangenfelda”. Po izbijanju Sedmogodišnjega rata poslan je u Prusku, gdje se i ovaj put istaknuo svojom hrabrošću, zahvaljujući čemu 1760. dobiva titulu baruna pri čemu zadržava raniji naslov “od Schlangenfelda”. Mikašinović je, prema tvrdnjama dosadašnjih istraživača, prvi pravoslavac koji je u Habsburškoj Monarhiji dobio takovu titulu. Nakon što ga je 1763. zarobila pruska vojska u Magdeburgu, odmah po puštanju na slobodu postavljen je na mjesto Obrist-Feld-Wachtmeistera i poslan u Karlovački generalat gdje kasnije postaje predsjednik Komisije za školske poslove, a kad je 1764. umro zapovjednik Karlovačkog generalata, privremeno je uprava nad cijelim generalatom povjerena Mikašinoviću, koji 1766. dobiva i titulu podmaršala (Feldmarschall-Leutenant). Streloviti uspon karijere mu se, međutim, nedugo potom naglo zaustavlja, zbog držanja na srpskom narodno-crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima 1769. pri izabiranju novoga karlovačkog arhiepiskopa. Habsburški je dvor pokušao tom prilikom konačno uspostaviti snažniju kontrolu nad pravoslavnom crkvom u sklopu svojih općih nastojanja k centralizaciji Monarhije. Mikašinović je na saboru sudjelovao kao poslanik Gornjokarlovačke eparhije. Svojim držanjem i odbijanjem da glasa za izbor dotadašnjeg vršačkog episkopa i kandidata Beča Jovana Đorđevića za arhiepiskopa i pristajanje uz gornjokarlovačkog vladiku Danila Jakšića, dovelo ga je u nemilost u očima dvora. Poslije završetka sabora poslan je na zapovijed carice Marije Terezije iz Osijeka u Karlovac, a Generalkomandi je dan nalog da strogo prati njegovu aktivnost i dopisivanje. Potom je 1771. suspendiran iz službe, nakon čega se nastanjuje u Koprivnici, u neposrednoj blizini rodnog mu Plavšinca. Umire tri godine kasnije u Beču.

Crkva

Nastojanje da se pomogne lokalnom stanovništvu i ustrajanje u pravoslavlju, no paralelno, sve do pred kraj života, vjernost dvoru, osnovne su odlike Mikašinovićeva političkog djelovanja.

U plavšinačkoj crkvi nalazile su se dvije znamenite slike koje je oko 1750. godine naslikao ondašnji najpoznatiji slikar u Varaždinskom generalatu, Joakim Marković. Slike je dao izraditi istaknuti vojskovođa Mihajlo Mikašinović. Kasnije su slike prenesene u Muzej u Zagrebu. Mikašinović je za plavšinačku crkvu kupio cijelo kolo mjedenih mineja, brojne knjige i druge potrebne stvari. Njegovo se ime 1761. godine spominje u svojstvu tutora plavšinačke crkve.

Kakvo je bilo stanje plavšinačke crkve vidljivo je u izvještaju protopopa plavšinačkog Teodora Pavkovića iz 1786. godine: »Parohijska crkva u Plavšincima, hram sv. i pravednog Lazara. Crkva, sagrađena od drveta, u dobrom je stanju. Krov na njoj je u redu, ali parohijani su ovog ljeta dasku iscijepali i dovezli k crkvi. Crkva kao i u oltaru antimins i druge tvari sa odeždama čuvaju se u čistoći. Paroh nema u crkvi sv. mira. Porta oko crkve je ograđena. Četiri određena parohijalna protokola narod dobro vodi. Ostala opšta groblja po parohiji uredno su ograđena. Crkvu je osvetio blaženopočivši gospodin episkop Filipović. Paroh dobro uči narod, koji dolazi u crkvu, hrišćansku nauku. Ova crkva ima jednu dobru kuću gdje živi paroh, štalu za konje, štagalj za sijeno, komoru za svoje naturalije, kolnicu za kola, svinjac za svinje, i to sve pod jednim krovom, jedan ambar za njegovo žito, oko kuće dva jutra crkvene zemlje, livada crkvena, što sve paroh besplatno uživa. Kod crkve ima još jedna kuća za narod koji dolazi crkvi.« Spomenuta dva jutra zemlje koje je uživao plavšinački paroh spominju se još početkom 18. stoljeća.

Slično stanje potvrđuje inventar plavšinačke crkve 1772. – 1780. godine. U njemu se navodi da je crkva bila građena od drva, bila je pomazana i povapnjena, krov je bio nizak, pod je bio potaracan ciglom, a po sredini je bila pregrađena – za muškarce i žene. Ikonostas je bio jednostavno pobojan, a ikone pozlaćene i obojene. Bilo je ukupno 24 ikona od kojih 4 pozlaćene. Prema tom inventaru još uvijek nije postojala parohijalna kuća. U to je doba u Plavšincu bilo središte protopopijata za đurđevačku pukovniju.

Ikonostas

Od autora koji su pisali o plavšinačkoj crkvi, M. Dimić navodi da je 1758. godine bila izgrađena zidana crkva koja postoji i danas. Usporedimo li spomenutu 1758. godinu kad je izgrađena današnja crkva s podatcima inventara 1772. – 1780. i izvještaja protopopa Pavkovića iz 1786. godine, vidljivo je kako je u Plavšincu tada postojala jedino drvena crkva. Gradnju plavšinačke crkve od cigle možemo datirati iza 1786. godine, a točno vrijeme izgradnje trebala bi otkriti buduća istraživanja. Pravoslavno stanovništvo kao ni Crkva na području novigradske Podravine nisu do sada ozbiljnije istraživani. Iznimku čini nekoliko kraćih tekstova u kojima se nerijetko nailazi na nedorečenosti. D. Kašić je pri datiranju izgradnje zidane crkve u Plavšincu realniji pa spominje da je nova crkva (zidana) izgrađena poslije Patenta o toleranciji cara Josipa II. 1781. godine.

Pretpostavljamo da se 1758. godina odnosi na gradnju drvene crkve koja je prema navodima Dragutina Feletara današnji izgled dobila temeljitim pregradnjama i nadogradnjama 1848. godine. Današnji ikonostas oslikovao je akademski slikar Špiro Bocarić 1895. godine. Sredinom 19. stoljeća u Plavšincu je izgrađen parohijski dvor kao jednostavna klasicistička prizemnica.

Općinska škola u Plavšincu osnovana je 1830., a 1839. godine izgrađena je školska zgrada. Plavšinačku školu polazila su djeca pravoslavne vjere iz Plavšinca, Srdinca, Javorovca, Vlaislava, Borovljana, Glogovca, Bakovčica, Jeduševca i Delova. Prvi učitelji bili su Mihajlo Krajačić, Nikola Petrović, Mirko Stanković, Mihajlo Grubac i Aksentije Grubač. U školskoj spomenici piše: »Do osnutka škole djeca su u Plavšincu učila na raznim mjestima: crkvenoj kući na groblju, patrolnici Vojne krajine, i drugdje. Djecu su, dakako, podučavali svećenici. Od osnutka škole pa sve do 1875. godine ustanova je nosila naziv Srpska konfesionalna škola.«Kasnije su ovu školu polazila djeca srpske nacionalnosti iz sela: Javorovac, Srdinac, Plavšinac i Vlaislav.

Do druge polovine 18. stoljeća pri crkvi Sv. Georgija u Glogovcu bio je zaseban svećenik. Jedan od njih bio je paroh Georgije Načulo (1745.). Plavšinačkom parohijom do druge su polovine 19. stoljeća upravljali: Stojko (1732.), Simeon Petrović (1763.), Ilarion Vuić (1778 – 1797.), Atanasije Majstorović (1797. – 1806.), Stefan Teodorović (1808. – 1811.), Simeon Filipović (1818.), Aleksije Ognjatović, Avram Ljubišić (do 1822.), Hristofor Milašinović (1822. – 1824.), Filip Jagodić (1824. –1841.) i Georg Bastašić (1841. – 1883.).

Halo, Podravski!

Imate priču, vijest, fotku ili video?
Nešto vas muči ili želite nešto/nekoga pohvaliti?
Javite nam se!

svjetski dan darivatelja krvi

FOTO/VIDEO Šibenčanin Tomislav stotu dozu krvi darovao u koprivničkoj bolnici nazvanoj po njegovom pradjedu

neće ga biti od srpnja do listopada

Hrvatska farmaceutska tvrtka prijavila nestašicu jednog poznatog anbitiotika

MOGUĆI DULJI PUT KOČENJA

Državni inspektorat ima važnu obavijest za vlasnike više od 10 modela BMW-a

MISLI NA ZDRAVLJE

Svi pored nje samo prolaze misleći da je običan korov: Ova je biljka lijek protiv glavobolje i grčeva, čisti krv, smiruje živce…

PONOVNO STAVLJANJE U PROMET

HALMED ima obavijest za građane vezano uz jedan poznati lijek

MISLI NA ZDRAVLJE

Ako imate ovaj zdravstveni problem, trešnje nikako nisu voće za vas


Search

Upišite pojam koji želite pretraživati