piše: Stjepko Gambiroža
Neki dan mi je ničim izazvana na e-mail došla reklama nekog preparata koji je, citiram, „Hit za baršunasto glatka stopala“. Prvo sam, da ‘prostite, mislio da me netko zajebava jer nije da sam jedan od onih koji razmišlja o tome jesu li mi stopala glatka, hrapava, spuštena, uzdignuta ili kakva već sve mogu biti. Da situacija bude apsurdnija, uopće i ne znam što bi to na stopalima moglo biti baršunasto i zašto bi pobogu netko uopće želio imati baršunasta stopala. No, vrag mi nije dao mira pa sam pojam „Hit za baršunasto glatka stopala“ upisao u Google tražilicu i ona mi je izbacila da postoji 46.300 rezultata traženja.
Ispada da su baršunasto glatka stopala stvarno pravi hit ovog ljeta, no taj bizarni preparat, kojim me neki marketinški mag pokušao navući da razmišljam o stopalima, samo je jedan od sličnih koji se agresivno pokušava uvaljati ljudima. Vjerojatno ste čuli onaj prilično neukusni vic o devetogodišnjakinji koja se namazala preparatom koji pomlađuje deset godina pa se vratila znate već gdje, a izgleda kao da ne postoji proizvod koji se danas nekome ne može uvaliti. Čovjek ponekad ima dojam da sve te kompanije više novca ulažu u marketing nego u samu proizvodnju, a mi svi kukamo da nemamo novaca dok istovremeno trošimo na gluposti koje nam uopće ne trebaju.
I dok smo se posljednjih tjedana ponovno vratili u vječne rasprave o ustašama i partizanima, mi danas zapravo živimo u vremenu potpuno lišenom ideologije u kojem je jedina prava religija potrošnja. Sa svih strana kao da nas se tjera i potiče da trošimo, a stalno možemo čuti i komentare političara da su zadovoljni rastom potrošnje jer to znači da se proračun puni bolje od očekivanog. Svima kao da je u interesu da se troši i svi gospodarski modeli počivaju isključivo na rastu, a kako drukčije osigurati taj rast, nego reklamnim kampanjama od kojih su neke bile i više nego stupidne.
Kako ovog ljeta nije bilo ni svjetskog, ni europskog prvenstva u nogometu, tako smo uz neke nove usiljene kvazinavijačke himne nastale u laboratoriju trgovačkih lanaca ostali zakinuti i za navijačke proizvode od kojih mi je apsolutni favorit prije nekoliko godina bilo navijačko zelje. Da mi je znati koji genijalac se dosjetio toga da u navijačku euforiju pokuša podvaliti zelje koje je usput koštalo gotovo dvostruko više nego obično, nenavijačko zelje iako je potpuno identični proizvod. Pokušao se i taj potpuno apsurdni proizvod uvaliti pod navijačku euforiju i pod nešto što bismo mogli nazvati patriotski impulzivni marketing, no pretvorilo se to na kraju u potpunu sprdnju.
To agresivno ciljanje reklamama danas je doseglo nove razine i pod tim ne mislim na one nesretnike iz pozivnih centara telekomunikacijskih kompanija koji nas stalno zovu i gnjave da produžimo ugovor ili da pređemo kod njih. Ne znam je li se ikome od vas ikada dogodilo da su s nekim razgovarali o određenom proizvodu, a samo koji trenutak kasnije bi im se na Googleu ili na Facebooku pojavila reklama za baš taj proizvod. I dok velike tehnološke kompanije tvrde da njihove aplikacije ne prisluškuju razgovore korisnika, to vjerojatno i nije potrebno jer svi mi danas ostavljamo digitalne tragove. Oglašivači pomoću nečega što se naziva kolačići prate koje stranice posjećujemo i što pretražujemo te nas na taj način ciljano „gađaju“ s reklamama za koje algoritam misli da bismo ih mogli kliknuti. No,otkud onda u mojoj pošti reklama za baršunasto glatka stopala i tko je taj antitalent koji me našao ciljati baš s takvom gluparijom.
