piše: Stjepko Gambiroža
Ne treba biti osobito pametan kako bi se došlo do zaključka da je turizam ključna gospodarska grana Hrvatske i najbitniji punjač državnog proračuna. Bez prihoda od turizma vrlo vjerojatno bismo ubrzo došli na razinu razvijenosti Bocvane ili Nikaragve, no prilično je zapanjujuć, ma gotovo zastrašujuć podatak da niti jedna država Europske unije ni izbliza toliko ne ovisi o turizmu koliko Hrvatska. Prema podacima Europskog parlamenta i raznim drugim istraživanjima, Hrvatska je jedina zemlja EU u kojoj je ukupni (izravni i neizravni) doprinos turizma u bruto domaćem proizvodu (BDP-u) veći od 20 posto.
Ovisno o istraživanjima, analizama i različitim izvorima, taj udio kreće se od 24 pa čak do 26 posto udjela, a prva iza Hrvatske je Grčka s udjelom od 18,5 posto. Potom slijede Španjolska, Malta, Cipar i Italija, a zanimljivo je da zemlje poput Irske, Poljske, Belgije, Slovačke, Litve i Rumunjske egzistiraju s ukupnim doprinosom od turizma manjim od šest posto. I ne samo da egzistiraju, već su neke od njih daleko ispred nas i po plaćama i po životnom standardu.
Posljednjih desetljeća sve je u Hrvatskoj podređeno turizmu. To i ne treba čuditi jer puno se lakše, a očito i isplativije, baviti iznajmljivanjem i rentanjem nečega, nego nešto proizvoditi i stvarati neku dodanu vrijednost. Svi se u nas danas kunu u turizam i čovjek ima dojam da se razmišlja isključivo o turizmu, tim bogatim strancima koji će samo doći kod nas, odriješiti kese i istovariti eure zahvaljujući kojima ćemo svi relativno lagodno živjeti. Zahvaljujući novcu od turizma bit će i za povećanje plaća u javnom sektoru, za mirovine, za sve ostalo na što država troši, no već godinama se vode polemike o tome je li ovakav sustav održiv.
Čini se da za sada jest, no vječno je pitanje koliko će to trajati, a upravo je turizam dijelom odgovoran za porast cijena nekretnina. I to ne samo na priobalju, gdje su stare jezgre gradova poput Splita, Dubrovnika i Zadra već praktički iseljene i ondje više gotovo nitko od lokalnog stanovništva ne živi, već su pretvorene u apartmane, restorane i kafiće. Cijene nekretnina divljaju i u ostalim dijelovima Hrvatske pa tako i kod nas, gdje se za kvadrat novogradnje traži i po tri tisuće eura, a ne čini se da bi se to uskoro moglo zaustaviti. No, nisu cijene nekretnina samo ono što divlja, već je potpuno podivljalo i sve ostalo. Eto i primjera, neki dan sam se našao na piću s prijateljem koji živi u Njemačkoj i stigao je nakratko kući. Sjeli smo u kafić tu kod nas, ne negdje na moru, da ne bi bilo zabune. I ne pogledavši cijenu naručio sam pola litre točenog piva (koje bi se originalno trebalo proizvoditi u Nizozemskoj, no u nas se proizvodi u gradu na četiri rijeke, da ga sada izravno ne reklamiram), a kada je stigao račun, skoro sam pao sa stolca jer ispostavilo se da je cijena identična kao u Njemačkoj.
Gotovo četiri eura ili praktički trideset kuna stajalo je jedno veliko točeno pivo, a prijatelj se nasmijao uz riječi da je ista takva cijena i kod njega u gradu u Bavarskoj u kojem živi. Trideset kuna mi je nekoć kao srednjoškolcu bio čitavi budžet za vikend izlazak i bogami sam se s tih trideset kuna znao tako lijepo unerediti da me mater jedva prepoznala kada bih se nekako dovukao kući. A sada ako sam neoprezan i unaprijed se ne informiram kada sjednem, cijeli taj budžet sprašim na jedno jeb… pivo. I za to je dijelom zaslužan turizam koji svi tako zazivamo i klanjamo mu se pa i na onim područjima koje turisti zaobilaze u širokom luku. Zato hvala turizmu što nam je omogućio da kriglu piva plaćamo trideset kuna.
FOTO ilustracija
