PIŠE: dr.sc. Hrvoje Petrić
Prije osnivanja gimnazije u Koprivnici 1906., oni učenici koji su željeli dobiti gimnazijsko obrazovanje bili su primorani odlaziti u druge gradove, u Hrvatskoj i izvan nje. Najstarije vijesti o Koprivničancima u srednjoškolskom, odnosno gimnazijskom obrazovanju treba, prije svega, promatrati u kontekstu katoličke obnove. Za razvoj školstva u duhu katoličke obnove važne su odluke Biskupske sinode, održane 1570. na inicijativu biskupa Jurja Draškovića. Te su se odredbe u praksu počele provoditi krajem 16. stoljeća, a do sredine 17. stoljeća u većini župa osnovane su župne pučke škole, iz kojih su dijelom novačeni kandidati za buduće svećenike. Temeljni cilj ovih škola bilo je širenje katoličkog katekizma među pukom. U 17. stoljeću katolička je crkva intenzivno počela organizirati srednje školstvo usmjereno ka obrazovanju svećeničkog podmlatka. Za obnovu crkvenog i religioznog života u duhu reformnih zaključaka Tridentskog sabora, tražila se solidnija intelektualna i teološka obnova klera. Na prostoru hrvatskih zemalja, isusovci su imali važnu ulogu u razvitku obrazovanja. Početkom 17. stoljeća njihova su glavna uporišta važna za Zagrebačku biskupiju bila u Zagrebu i Varaždinu.
Utjecaj isusovaca
Razvoju školovanja svećenika nakon Tridentskog sabora, prvenstveno Zagrebačke biskupije, uz sjemenište je pridonijelo novoosnovano isusovačko učilište u Zagrebu. Isusovci su na prostore hrvatskih zemalja došli kao propovjednici i nosioci katoličke obnove, a njihovi su samostani postali žarišta intelektualnog, kulturnog i religioznog života. Isusovci su u Zagrebu 1607. osnovali gimnaziju. U isusovačkom je kolegiju 1633. počela nastava moralne teologije, a od 1638. i filozofije. Posebno je važna 1669. godina, kada je dekretom kralja Leopolda I. isusovačka akademija dobila sva prava i povlastice sveučilišta. Zagrebački biskup Šimun Bratulić u izvješću iz 1607. godine napisao je da u Zagrebu postojalo sjemenište iz kojeg su se mladići slali na studij u Beč, Bolognu i Olomouc. Prema izvješću zagrebačkog biskupa Franje Ergelskog iz 1634. godine, vidi se da je u Zagrebu i dalje djelovalo sjemenište koje je imalo 16 klerika. Zagrebačka biskupija koristila je još sjemeništa u Bologni i Beču s 12 pitomaca.
Osim spomenutih škola, za jačanje katoličke obnove na podravskim prostorima osobito je bilo važno osnivanje varaždinske gimnazije 1636. godine. U pavlinskom je samostanu u Lepoglavi, također u duhu katoličke obnove, od 1582. do 1637. djelovala gimnazija. Lepoglavska gimnazija je imala zadatak spriječiti odlazak svjetovne mladeži na školovanje u protestantske škole na austrijskom i njemačkom prostoru te tako spriječiti širenje protestantizma na prostoru koji danas obuhvaća sjeverni dio Hrvatske. Problem je bio u tome što se pavlinski samostan u Lepoglavi nalazio u teško pristupačnom prostoru Hrvatskog zagorja. Zbog toga je bilo dosta poteškoća u privlačenju mladeži na školovanje. Godine 1656. utemeljen je studij filozofije, a papa Klement X. (1670. – 1676.) posebnom je bulom iz 1671. utemeljio sveučilište u Lepoglavi, što je 1674. odobrio kralj Leopold I. Uz varaždinsko i lepoglavsko učilište, za Koprivnicu i okolicu od važnosti je bila pavlinska gimnazija utemeljena i u Križevcima 1670. godine, na temelju zaklade Ivana Zakmardija. To je bila niža gimnazija s četiri razreda, a odobrio ju je 1675. kralj Leopold I. (1657. – 1705.) izrazivši u toj povelji nadu da će uz hrvatsku djecu u njoj primati obrazovanje i „vlaška djeca“. Nažalost, za spomenute se obrazovne ustanove nisu sačuvale matične knjige pa ne možemo utvrditi koliko se Koprivničanaca školovalo na njima. Blizina ovih učilišta Koprivnici dopušta mogućnost njihovog većeg utjecaja na podravski, a napose koprivnički prostor.
U Koprivnici nije bilo organiziranog srednjeg školstva pa su Koprivničanci srednje škole (latinske škole i gimnazije) polazili izvan grada. Najpotpuniji podaci su sačuvani za latinsku školu Ruše kraj Maribora i gimnaziju u Győru. Veći broj koprivničkih polaznika latinske škole bio je upisan u Rušama. Na udaljenim gimnazijama nisam pronašao gimnazijalce iz Koprivnice, npr. u Erblingu, Zerbstu, Münchenu. Raspored Koprivničanaca u latinskoj školi (bliskoj gimnazijskom sustavu) u Rušama kraj Maribora je prema godinama upisa u 17. i početkom 18. stoljeća bio ovakav: 1658., 1659., 1661., 1664., 1668., 1669., 1679., 1681., 1685., 1686., 1689., 1692., 1696., 1701., 1704., 1705. i 1706. Sačuvani su podaci za gimnaziju u Trnavi (danas u Slovačkoj) koju su u 17. stoljeću polazila samo dva gimnazijalca iz Koprivnice – 1625. i 1656. Zanimljivi su podaci o Koprivničancima koji su polazili gimnaziju u mađarskom gradu Győru (Đuru). Na toj je gimnaziji upisan veći broj polaznika s hrvatskim prezimenima, ali uz većinu ne piše njihovo podrijetlo. Raspored Koprivničanaca u ovoj je školi (do sredine 18. stoljeća) po godinama upisa sljedeći: 1630., 1631., 1632., 1633., 1634., 1671., 1672., 1673., 1675., 1721., 1722., 1753., 1754., 1755. i 1758.
Jedno od gimnazijskih središta koje je privlačilo gimnazijalce iz Koprivnice i okolice bio je Varaždin. Iako je tamošnja gimnazija osnovana još 1636. godine, sustavnih podataka o polaznicima iz Koprivnice i okolnih naselja nema sve do druge polovice 19. stoljeća, otkada su sačuvana izvješća o radu. U Varaždinu je isprva djelovala niža gimnazija, a od 1873./74. realna gimnazija koja je uskoro postala osmorazredna i završetkom koje moglo se otići na studij. Od polaznika završnih razreda niže varaždinske gimnazije se 1857./58. spominje Ferdinand Zrinšćak iz Koprivnice, školske godine 1863./64. Miško Štafarić iz Čukovca, a 1866./67. Dragutin Reichwein iz Ludbrega te tri Koprivničanca – Josip Sremac, Ljudevit Vragović i Ivan Šćerbak, koji je kasnije bio koprivnički odvjetnik i jedan od čelnika Hrvatske štedione d. d. u Koprivnici. U završnom je razredu 1867./68. bio Jakov Kolarić iz Koprivnice, a naredne godine Koprivničanec Franjo Pevalek. Školske godine 1869./70. spominje se Vladoj Valenko iz Ludbrega, 1871./72. Žiga Kopacsy iz Malog Bukovca i Gjuro Liščić iz Plavšinca, 1874./75. Josip Radovoj iz Torčeca, 1876./77. Matija Rusan iz Pitomače, 1877./78. Martin Lovrenčević iz Virja te Adolfo Reichwein i Ernesto Valenko iz Ludbrega, 1878./79. Mihovil Begović iz Pitomače i Franjo Fusić iz Đurđevca, školske godine 1882./83. Adolfo Šemper iz Peteranca, a 1885./86. Krunoslav Čikvar iz Novigrada, Martin Gjipalo iz Budančevice, Ferdo Ranj iz Male Mučne te Petar Sabolić iz Virja.
Izgradnja škole 1892.
Koprivničanaca među učenicima završnih razreda, odnosno varaždinskim maturantima, nije bilo između 1867./68. i 1888./89. kada se spominje Alexander Vaić iz Koprivnice, a uz njega je jedini Podravec tada bio Franjo pl. Knezoczi iz Ludbrega. Školske godine 1890. /91. spominje se Aleksander Hoffmann iz Koprivnice, a 1891./92. Petar Zrelec iz Đurđevca koji kao izvanredni učenik iznova polazi završni razred 1892./93. zajedno s Josipom Herenčićem iz Legrada i Antunom Jakupićem iz Peteranca. Koprivničanci se ponovo ne spominju do 1898. godine, a iz okolice su u završnim razredima varaždinske gimnazije popisani 1893./94. Milan Hild iz Rasinje, 1894./95. Vladoj Sančić iz Malog Bukovca, 1895./96. Julije Scheyer iz Ludbrega, 1896./97. Tomislav Dolenec iz Peteranca, 1897./98. Vladoj Horvat iz Martijanca, Matija Ruk iz Novigrada te Dragutin Valke iz Malog Bukovca. Tek 1898./99. od Koprivničanaca se među varaždinskim maturantima spominje Edmund Streiner. Iz okolice je te godine bio i Rupert Horvat iz Slanja. Školske godine 1900./01. zabilježena su tri maturanta iz Koprivnice – Srećko Deutsch, Stjepan Kovačević i Franjo Kamenar. Trebalo bi istražiti kakve veze s potonjim ima Fran Kamenar, koprivnički gradonačelnik od 1913. do 1919. godine. Iduće 1901./02. zabilježeni su Luka Golub iz Hlebina i Artur Valka iz Malog Bukovca, 1902./03. Stjepan Hild iz Rasinje, Stjepan Jembrek iz Koprivnice, Mijo Pavša iz Peteranca te Leon Schlesinger iz Ludbrega. Školske godine 1903/04. spominju se dva Koprivničanca, Mirko Balažić i Mirko Ferkić, a iz okolice Viktor Odniković iz Sv. Petra te Rudolf Samek iz Martijanca. Godine 1904./05. zabilježen je maturant Branimir Kostinčer iz Koprivnice, a uz njega Ivan Beruta iz Sigeca i Julije Bašek iz Ludbrega. Školske godine 1905./06. zabilježeni su maturanti Artur Scheyer iz Ludbrega i Stjepan Janeš iz Sigeca. Iz Koprivnice je bilo najviše maturanata, njih šesnaest, deset ih je bilo iz Ludbrega, po četiri iz Peteranca i Malog Bukovca, tri iz Đurđevca, po dva iz Sigeca, Novigrada, Rasinje, Virje i Pitomače i Martijanca, a po jedan iz Hlebina, Plavšinca, Torčeca, Budančevice, Male Mučne, Legrada, Križovljana, Čukovca, Slanja i Sv. Petra.
Važan preduvjet za početak gimnazijskog obrazovanja u Koprivnici bila je izgradnja nove školske zgrade 1892. Višu dječačku i djevojačku pučku školu, odnosno peti i šesti razred, Koprivnica dobiva 1902. godine, a otvaranju koprivničke gimnazije prethodilo je uvođenje sedmog razreda više pučke škole 1903. godine te osmog razreda godinu dana kasnije. Privremena mala realna gimnazija u Koprivnici osnovana je na molbu koprivničkog Gradskog zastupstva predvođenog Kraljevskoj zemaljskoj vladi Hrvatske u Zagrebu. Odluka o osnutku donesena je 25. kolovoza 1906. godine, a tada je u gimnaziju bilo upisano 89 učenika i 56 učenica. Nastavnički zbor bio je malobrojan, a stručna sprema nastavnika neadekvatna. Prvi predavači bili su privremeni upravitelj Mile Cindrić, zatim Stjepan Horvatić, Gustav Antolković, Lazar Pejić, dr. Dinko Gudek, Đorđe Popović, Simon Hessel, Tomo Šestak i Paula Frank.
Prostorni preduvjet za osnivanje gimnazije bio je vezan uz raniju gradnju nove koprivničke škole koja je bila izgrađena 1892. godine (srušena je 1945. godine). Potkraj 1907. godine počela se graditi nova zgrada gimnazije (današnja zgrada Osnovne škole Antun Nemčić-Gostovinski). Radove je izvodilo zagrebačko poduzeće Carnelutti uz sudjelovanje gradskih obrtnika i građevnih djelatnika. Nova zgrada predana je na upotrebu 15. rujna 1908. godine, a na otvorenje je stigao tadašnji ban Pavao Rauch. Time su sazreli uvjeti da koprivnička gimnazija dobije i četvrti razred te postane potpuna. To je ozakonjeno potpisom Kraljevske zemaljske vlade Hrvatske 9. prosinca 1908. godine, a uz odobrenje tadašnjeg cara i kralja Franje Josipa I. od 25. studenog 1908. godine škola je dobila ime – Kraljevska mala realna gimnazija u Koprivnici.
Tri vrste vjeronauka
Od osnivanja do početka Prvog svjetskog rata broj učenika se popeo na oko 150. Gimnazijom u Koprivnici su od početka upravljali Mile Cindrić (1906. – 1907.), Vjekoslav Pacher (1907. – 1909), Milan Krasović (1909. – 1910.), Stjepan Horvatić (1910. – 1912) i Mirko Petričević (1912. – 1915.). Koprivnička gimnazija u to je vrijeme davala tipično klasično obrazovanje, u okviru kojega je velika pozornost poklanjana jezicima i društvenim predmetima, a osobito vjeronauku. Još je uvijek bila karakteristična težnja prema germanizaciji pa je njemački jezik bio obvezan i za njegovo je učenje rezervirano više sati tjedno negoli za materinji hrvatski jezik.
Primjerice, školske godine 1909./10. školski su zbor činili: Stjepan Horvatić, upravitelj i nastavnik za latinski jezik, Gustav Antolković za risanje i mjerstvo, Branko Kalinić za matematiku, prirodopis, zemljopis i krasnopis, Dušan Troboz za zemljopis, njemački i francuski, Rudolf Šprehar za hrvatski, povijest i krasnopis, Đuro Kramer za matematiku, fiziku, kemiju i mjerstvo, Ivan Kolander za njemački, hrvatski i zemljopis, Zlatko Kolander za rimokatolički vjeronauk, Simon Hessel za židovski vjeronauk, Đorđe Popović za pravoslavni vjeronauk i Vilko Mahorić za gimnastiku. Zlatko Kolander predavao je još i grčki, Tomo Šestak pjevanje, a Marijana Jemrić ručni rad za učenice.
Nastava se većim dijelom održavala na tradicionalan način verbalnog prenošenja znanja od profesora na učenike, a pravila ponašanja učenika bila su vrlo stroga i kruta. Koprivnička gimnazija značajnu je brigu poklanjala kompletiranju školskih knjižnica i zbirci nastavnih pomagala, a za to su postojali povoljni uvjeti. Tako je od prve školske godine 1906. do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine broj knjiga u učiteljskoj knjižnici porastao sa 141 na 1041, a u učeničkoj knjižnici sa 142 na 903 knjige. Također su postojale zbirke pomagala: geografsko-historijska, prirodopisna, fizikalna i kemijska, za prostoručno i geometrijsko risanje. Na gimnaziji je do Prvog svjetskog rata djelovao mješoviti pjevački zbor, a postojalo je i skautsko (izviđačko) udruženje te Društvo za potporu siromašnih učenika.
I nakon osnivanja koprivničke gimnazije 1906./07. u Varaždinu je bilo maturanata iz Koprivnice i okolice, što je moguće objasniti time da je koprivnička gimnazija isprva imala samo četiri razreda. Školske godine 1906./07. zapisani su u osmom, završnom razredu, Oton Kohn iz Virja i Pavao Rauch iz Martijanca, 1907./08. Aleksandar Švagel iz Globočca, 1908./09. Mirko Lendvaj iz Drnja, 1909./10. Alojzij (Vjekoslav) Palmović, 1911./12. Ivan Palmović iz Torčeca i Ljudevit Sabol iz Đelekovca, 1912./13. Pavao Kvakan iz Đelekovca, 1913./14. Stjepan Štefanić iz Đurđevca, 1914./15. Većeslav Delač iz Pitomače, a 1915./16. Koprivničanci Viktor Plazzeriano i Ivan Steiner. Školske godine 1916./17. među maturantima se spominje Ferdinand Palmović iz Torčeca, a 1918./19. Franjo Kopričanec iz Molva. Znakovito je da se među varaždinskim maturantima iz Koprivnice i okolice spominju isključivo mladići. U razdoblju nakon 1906. spominju se samo dva Koprivničanca među varaždinskim maturantima, a od okolnih naselja više je imao Torčec, njih tri. Po dva su imali još Molve i Đelekovec, a po jednog Virje, Đurđevac, Pitomača, Martijanec, Globočec i Drnje.
Tek je 1918./19. koprivnička gimnazija proširena na peti razred, a idućih je godina proširena na šesti, sedmi i osmi razred. Prve maturante osmog razreda dobila je 1920./21. i time postala potpuna realna gimnazija. Stoga je razumljivo da su maturanti iz Koprivnice i okolice na varaždinskoj gimnaziji te drugim srednjim školama po Hrvatskoj bili vrlo rijetki.
