Još jedna tužna obiteljska priča s ludbreškog kraja imala je sudski epilog, a iza kojeg su ostali posvađani članovi obitelji koji više ne pričaju i ne posjećuju se. Sve je, kako to inače biva, počelo sa smrću roditelja, a predmet se vodio za nasljeđem, odnosno imovinom koja je ostala iza pokojnika.
Tako je Ruža, osjetivši se zakinutom za dijelom nasljeđa, svoje pravo na njega potražila na sudu, što joj je, doduše još uvijek nepravomoćno, sudski na kraju i dodijeljeno. Tužiteljica je, kako stoji u obrazloženju presude, podnijela tužbu protiv svoga brata radi utvrđivanja ništetnosti specijalne punomoći i ništetnosti raspolaganja bračnom stečevinom njihovih roditelja.
Ona je, naime, još prije 4 godina podnijela prijedlog za raspoređivanjem naknadno pronađene ostavinske imovine u postupku iza pokojnih roditelja, čemu se brat protivio. Nadalje, utvrđeno je kako je brat ishodio potpis svog pokojnog oca na prethodno sastavljenu punomoć tako što je koristio otisak očevog kažiprsta, a što je na kraju i ovjereno kod javnog bilježnika.
Prema njoj, brat Đuro bio je opunomoćen da u očevo ime raspolaže njegovim novčanim sredstvima u banci. Ruža je pritom istaknula kako je punomoć ovjerena samo tri dana nakon što je sada pokojni otac završio u bolnici u teškom fizičkom i psihičkom stanju, odnosno devet dana prije nego što je umro. Temeljem toga, na sudu je procijenjeno kako je navedena punomoć u tom slučaju ništetna, budući da pokojni otac u tom trenutku nije bio svjestan svojih postupaka.
Napomenimo još da je bračnom stečevinom raspolagala i njihova majka, koja je tada bila u teškom zdravstvenom stanju, zbog čega je završila u bolnici nekoliko dana nakon njezinog muža i na kraju umrla samo dan prije njega. Đuro je, stekavši punomoć, u banci s računa svog oca nekoliko dana nakon ovjere punomoći podigao iznos od 24 tisuće eura, a što je, prema optužnici, protivno načelu savjesnosti i poštenja, s obzirom da je znao u kakvom se stanju njegov otac nalazi te da nije svjesno dao svoj pristanak na raspolaganje imovinom.
Njihov otac imao je i oročenu štednju, a koja je zatvorena prije nego što mu je istekao rok oročenja, odnosno istog dana kada je ovjerena punomoć za drugi bankovni račun. Prema nalogu majke, koja je bila suvlasnica štednje i opunomoćenica, istog je dana podignut iznos od oko 40 tisuća eura, a kojim je sada pokojna majka u cijelosti raspolagala u korist sina, odnosno Ružinog brata Đure.
Đuro je, kako je navedeno u optužnici, time htio raspolagati svom bračnom stečevinom njihovih roditelja s namjerom da spriječi raspodjelu sredstava između nasljednika u ostavinskoj raspravi. Tuženici su se u odgovoru na tužbu branili tako što su uložili prigovor zastare na slučaj, budući da je prošlo više od tri godine od ostaviteljeve smrti, što je zakonski rok u kojem se može tražiti povrat dara.
Također, brat Đuro osporava da je njihov otac bio nesvjestan potpisivanja punomoći, inzistirajući na argumentu da je bio potpuno svjestan i priseban. No, na sudu su temeljem psihijatrijskog vještačenja presudili u korist sestre Ruže, potvrdivši kako njihov otac zaista nije bio svjestan što točno potpisuje, odnosno kako je punomoć ništetna. Tako će oštećenoj Ruži članovi njezine obitelji morati isplatiti oko 30 tisuća kuna sa zakonskom zateznom kamatom. No, presuda je nepravomoćna, a nezadovoljna strana ima pravo žalbe na nju u roku od 15 dana.
