Volodymyr Ivashevych, 21-godišnji nogometaš iz Dnipra, kojega je rat protjerao iz domovine prije više od tri godine, prošao je brojne nogometne destinacije. Danas brani boje Mladosti iz Kloštra Podravskog, kluba koji nastupa u Elitnoj županijskoj ligi. Skroman i predan, Volodymyr igra na poziciji stopera te uz nogomet online studira na ukrajinskom fakultetu. Odlučili smo s njim porazgovarati o njegovom sportskom putu, dolasku u Hrvatsku i planovima za povratak u Ukrajinu.
Igrao si Ukrajini, Latviji i Poljskoj prije Hrvatske, možeš li usporediti nogomet u tim državama, gdje ti je bilo najbolje, a gdje najteže.
Da, nogomet sam počeo igrati u Ukrajini i tri tjedna nakon što je počeo rat otišao sam u Latviju. Poslije sam bio i u Poljskoj te nakon toga došao u Hrvatsku. Mislim da je nogomet koji se igra u Ukrajini za mene najbolji. Tamo imamo veliku konkurenciju i dobro prvenstvo. Imamo odličnu prvu ligu. UPL je sličan HNL-u, ali prava razlika je u drugoj ligi, koja je također odlična, svakako bolja od druge HNL. Stepenicu ispod ukrajinskog, svrstao bih hrvatski. Za mene je isto baš dobar nogomet. Igra se brzo, ima puno kvalitetnih igrača i osobno mi se sviđa. Igrao sam i dvije godine u Latviji. Ne mogu reći da se tamo loše igra. Dobar nogomet se igra i tamo, isto tako damo je baš mnogo mladih igrača. U Poljskoj nisam bio predugo, samo šest mjeseci, tako da ne mogu previše uspoređivati. Naravno, da sam ostao duže tamo možda bih ga bolje shvatio, jer u Poljskoj mi se bilo najteže naviknuti na njihov nogomet. Konačno, mogu ih poredati ovako: Ukrajina, Hrvatska, Latvija te Poljska.
Kako si se snašao s hrvatskim jezikom i što ti se najviše sviđa u hrvatskoj kulturi, a što ti najviše nedostaje iz Ukrajine?
Jezik sam baš brzo naučio jer sličan je malo ukrajinskom. Tako da se ne mogu požaliti da sam imao problema s komunikacijom. Ovdje mi se najviše sviđaju ljudi. Svi su uvijek ljubazni i žele vam pomoći ako imate bilo kakvih problema ili pitanja. Najviše mi nedostaje moja obitelj, naravno, koju nisam vidio gotovo četiri godine, jako mi nedostaju. I malo ukrajinske kuhinje naravno.
Kako provodiš vrijeme ovdje, imaš li neki novi hobi od kad si ovdje?
Većinu vremena provodim učeći i individualno trenirajući, ponekad volim posjetiti neko drugo mjesto ili grad. Pokušavam ih posjetiti čim više, ali zbog nedostatka vremena u zadnje vrijeme nisam baš bio u mogućnosti. Isto tako nastojim se naći s prijateljima kada god imam priliku i provesti vrijeme s njima.
Kako te lokalna zajednica primila? Osjećaš li se kao kod kuće?
Od prvog dana dolaska u Hrvatsku bio sam jako dobro primljen, mnogi ljudi ovdje su mi pomogli da se smjestim i učinili sve da se osjećam kao kod kuće. Tako da sa sigurnošću mogu reći da je Hrvatska trenutno postala moj drugi dom.
Kako vidiš svoju budućnost, ostaješ li u Hrvatskoj ili ipak nazad kući?
Iskreno, to je jako teško pitanje, na koje ne mogu odgovoriti danas. Naravno, jako se želim vratiti u Ukrajinu nakon što sav ovaj užas završi, vidjeti obitelj i jednostavno biti kod kuće. Naravno, ne mislim da će to trajati zauvijek. U svakom slučaju, nogomet odlučuje, postavljam si visoke ciljeve i gdje dobijem ponudu za razvoj i igru na dobroj razini, tamo ću otići. Ali nikad ne znate što se može dogoditi za mjesec ili pola godine.
Pratiš li situaciju u Ukrajini, kako vidiš budućnost svoje domovine?
Naravno, pratim situaciju i svakodnevno komuniciram sa svojom obitelji. Čitam vijesti i pokušavam biti u toku sa svime što se događa. Moj dom je tamo, moja obitelj je tamo i bombe padaju svaki dan, ljudi umiru i to što se takve stvari uopće događaju je u naše vrijeme jednostavno strašno. Nadam se i molim Boga da će svemu ovome uskoro doći kraj, ali nažalost nastavlja se i danas i iskreno nitko ne zna kada će završiti. Nadam se da će u budućnosti naša zemlja biti slobodna i da ćemo ponovno moći živjeti mirnim i spokojnim životom kao što je bilo prije.
FOTO arhiva
