piše: Stjepko Gambiroža
Ponekad razmišljajući o temama o kojima bih pisao u ovoj kolumni potpuno zaglavim. Krenem pisati o nečemu pa negdje na pola teksta zaglavim u „ćor-sokaku“ i odustanem jer mi ni samom nije jasno kamo bi me to odvelo. Tu i tamo pokušam se staviti u perspektivu nekog drugog pa ću ovaj puta pokušati razmišljati iz perspektive hrvatskog desničara i nacionalista pa ćemo vidjeti gdje će i kako to završiti. Nažalost, imam dojam da je perspektiva hrvatskog desničara i nacionalista prilično otužna i skučena jer hrvatski je nacionalizam dobrim dijelom izgubio svaki smisao otkako je Hrvatska postala neovisna, slobodna, međunarodno priznata država, članica Europske unije, NATO-a i svih ostalih međunarodnih asocijacija.
Za razliku od velikosrpskog, hrvatski nacionalizam nikad nije bio ekspanzionistički. Više od tisuću godina ljudi koji su živjeli na ovim prostorima i koji su tek negdje od polovice 19. stoljeća u smislu suvremene nacije s razvijenom nacionalnom sviješću postali svjesni da su Hrvati u političkom smislu, bili su pod vlašću nekog drugog. Prvo Mađara, potom Habsburgovaca, nešto kratko Karađorđevića, na kraju dijelom socijalističke federacije, a tek prije 35 godina ostvaren je tisućljetni san da imamo slobodnu državu u kojoj smo svoj na svome, kako bi se ono reklo.
Svih tih pustih stoljeća naši preci nisu sanjali kako će poput Britanaca ili Španjolaca kolonizirati i popljačkati pola svijeta, niti su poput velikosrba smišljali planove kako se teritorijalno proširiti na susjede. Hrvatski nacionalizam bio je tu krajnje jednostavan: osloboditi se tuđinskog jarma, imati svoju zemlju i sami odlučivati o svojoj sudbini. I nakon što smo se konačno uspjeli izboriti za slobodu, mislio bi čovjek da je vrijeme i da taj naš nacionalizam ode u ropotarnicu povijesti pošto je dobiveno ono što smo tražili, no očito je da se to nije dogodilo.
Pokušavam ući tako već neko vrijeme u perspektivu današnjeg hrvatskog desničara i nacionalista, no jednostavno ne uspijevam jer ne mogu doći do odgovora na pitanje tko bi nam sada bio neprijatelj. Tko meni ili bilo kome drugome danas brani da se izjašnjava kao Hrvat ili da se ponosi time iako je ponos identitetom koji i nisi mogao birati, već si ga jednostavno dobio rođenjem, prilično besmislen? Apsolutno nitko, a kako smo bez stvarnih neprijatelja očigledno nestali, tada je valjda red pronaći ili izmisliti neke unutarnje neprijatelje. Bez neprijatelja nacionalizam jednostavno gubi svoj emocionalni pa i mobilizacijski smisao i prestaje biti mobilizacijski ideološki pokret, no kao što svjedočimo u posljednje vrijeme, nacionalisti i desničari gotovo pokušavaju zauzeti istu poziciju koju su donedavno držali oni koji su ugnjetavali naše pretke.
Propisivali bi oni što se smije, što se ne smije, a nije slučaj da su im najveći mokri snovi preuzimanje Ministarstva kulture pa da s te pozicije nešto takvo realiziraju. Odlučuju što bismo svi mi trebali gledati, čitati, slušati, vjerojatno i misliti, a kriterij tu ne bi bio neka umjetnička vrijednost, već jednostavno uklapanje u taj narativ koji se pretvara u kič. Kič bi se u najkraćim crtama moglo opisati kao prenaglašenu, pojednostavljenu i emocionalno manipulativnu estetiku koja pojednostavljuje stvarnost kako bi izazvala snažne osjećaje i lako prenosila poruke. Kič je savršen za dijeljenje društva na „mi ili oni“, a povijest pokazuje da nacionalizam često ide ruku pod ruku s kičem.
Zar nema goreg kiča i potvrde teze da se današnji nacionalisti i desničari ponašaju gotovo identično onima protiv kojih se hrvatski nacionalizam u prošlosti borio od prošlotjedne situacije. Čitali smo, nažalost vidjeli slike i snimke kako članovi jedne političke stranke, makar ona bila opskurna i ispod granice statističke pogreške, prosvjeduju ispred kuće roditelja jednog novinara i pisca zato što im se ne sviđa to što on piše. Teško se prisjetiti situacije u modernoj povijesti Europe pa i svijeta poput ove, da su političari prosvjedovali protiv novinara jer obično je situacija suprotna. No, kada se cijela politika pretvori u kič kao što se pretvorila ta uglavnom ridikulozna, otužna i polupismena hrvatska desnica, koja u javnom prostoru i nema drugih tema osim vraćanja u prošlost, tada su moguće svakakve društvene devijacije i ludilo kojem svjedočimo.
