piše: Stjepko Gambiroža
Je li prije bila kokoš ili jaje, pitanje je koje je tisućljećima proganjalo civilizaciju. Još otkako su se naši preci spustili s grana i iz savana istočne Afrike krenuli u avanturu koja i dalje traje, pokušavali su dokučiti odgovor na to vječno pitanje. Nakon što su otkrili tajnu vatre, prvi misleći Homo sapiensi su se okupljali uz oganj i do dugo u noć razglabali o tome. Obično bi se oni podijelili u skupinu kokoš i skupinu jaje i jedni drugima nudili argumente zašto je bilo baš onako kako oni misle.
Kasnije je Platon u svojim kapitalnim djelima ponudio detaljna i smislena objašnjenja o tome zašto je prva bila kokoš, samo da bi ga koje desetljeće kasnije pobio njegov učenik Aristotel, tvrdeći da je ipak bilo jaje. Upravo zbog dvojbe je li prvo bila kokoš ili jaje je prema najnovijim znanstvenim otkrićima započeo Trojanski rat, a ne zbog nekakve ljepotice, Helene. Tako se zapravo Martin Luther od službene katoličke crkve odlučio odvojiti ne zato što je bio nezadovoljan njenom grješnošću i opscenošću tog doba, već iz puno banalnijeg razloga.
Danas se više kao povijesna činjenica ne drži da je na vrata wittenberške dvorske crkve objesio svojih 95 teza o nevaljalosti tadašnje crkve, već ga je razbjesnilo što mu tijekom propovijedi nije bilo dozvoljeno da govori o tome kako je prva ipak bila kokoš, a službeni stav crkve bio je suprotan. Je li prvo bila kokoš ili je ipak prije nje bilo jaje, shvatili ste, pitanje je koje je mučilo generacije. Svađe oko toga stoljećima su dovodile do raspada brakova, pucanja odnosa među braćom i najboljim prijateljima koji bi jedan za drugoga krv dali. Pucali su savezi među državama i nastajali novi, samo da bi se sve to jednog dana preokrenulo jer pronađen je konačan odgovor i na to pitanje.
Je li prije bila kokoš ili jaje, upitao sam svog donekle utreniranog ChatGPT-a odnosno umjetnu inteligenciju, a on mi je kratko odgovorio – prvo je bilo jaje. Godine i godine dilema, sukoba u mišljenjima, istraživanja koja su u očaj dovodile brojne znanstvenike jednostavno su završeni. Sve što je čovjeku potrebno, odgovor na svako pitanje danas se nalazi gotovo svakome pri ruci, no moram priznati da ipak nimalo ne zavidim mlađim generacijama koje su odrasle uz pametne telefone i koje činjenicu da im je sve pri ruci uzimaju zdravo za gotovo.
Djeluje to čak pomalo i zastrašujuće da su nam praktički sva znanja svijeta tako dostupna i nadohvat ruke, u mobilnom telefonu koji zapravo više i nije telefon, već nam je gotovo pa postao produžetak ruke. Novine propadaju jer dok idemo obaviti veliku nuždu, sada vrijeme kratimo listajući palcem po ekranu od videa žene s dobro razvijenim plućima koja džogira pa do nekakvih Azijata koji na plaži peku egzotičnu divovsku ribu. Ili što nam već ponudi algoritam koji pamti što smo prethodno gledali pa me, eto, već danima ubija videima nekakvih Azijaca koji peku mesinu ili ribu jer sam se očito na nečem sličnom zadržao više nego na nekom drugom videu. No, da se vratimo na ono s čime smo počeli, odnosno na kokoš i jaje.
Glavno pitanje s kojim ćemo se suočiti vrlo brzo, zapravo se već i suočavamo, glasi – trebamo li slijepo vjerovati svemu onome što nam taj itekako korisni ChatGPT napiše ili ne? Skeptici poput mene koji gotovo nikad i nikome ne vjeruju sto posto, već sve uzmu s rezervom, dakako da nikad neće u potpunosti vjerovati onome što im napiše AI. No, što je s onima koji još nisu naučeni kritički razmišljati i kakve će posljedice po njih imati svakodnevne komunikacije s tim čudima moderne tehnologije, pitanje je koje će proganjati sljedeće generacije, baš kao što su nas mučili kokoš ili jaje.
FOTO arhiva
