piše: Stjepko Gambiroža
Ako se dobro sjećam, jedan od likova u nekom od filmova Woodyja Allena jednom je primijetio da je komedija zapravo tragedija s vremenskim odmakom. Neki događaji u trenucima kada su se zbili sasvim sigurno nisu bili smiješni poput atentata na predsjednika Abrahama Lincolna. No, danas se s određenim vremenskim odmakom čak i iz njih smijemo zafrkavati, tvrdio je lik iz filma čijeg se imena više ne mogu sjetiti. Možda je tako u Americi, no kod nas ipak i dalje postoje neke dogme i treba razmisliti na čiji se račun baš i nije pametno i proračunato zafrkavati i ismijavati jer postoje neki koji bi vam to mogli uzeti za zlo. Često možemo čuti da mi Hrvati baš i nemamo nekog smisla za humor i da se naše komedije ili humoristične serije uvijek gledaju s dozom susramlja, odnosno s određenom dozom nelagode koju izazivaju nečiji loši i neduhoviti štosevi zbog kojih je onda sram i nas koji to gledamo i slušamo.
No, te priče da Hrvati nemaju smisla za humor i da nemaju želudac za dobru zafrkanciju na vlastiti račun su najobičnije gluposti jer praktički svakog dana svjedočimo o tome kako se netko dobro zafrkava (da ne kažem zajebava) na naš račun. Praktički svakog dana čitamo, slušamo i gledamo o tome kako se netko dobro zeza iz nas, a svakog dana vidimo da je izreka kako je ironija posljednje utočište nemoćnih zaista istinita. Kako drukčije reagirati nego s ironijom na vijest da se recimo bivši ministar zdravstva i aktualni USKOK-ov optuženik Vili Beroš prijavio za radno mjesto na odjelu u klinici čiji je predstojnik donedavno bio njegov kolega s iste te optužnice? Kako reagirati na ovakve napise, nego s cinizmom i ironijom, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je ni mjesec dana ranije mijenjan zakon i zahvaljujući tim izmjenama, bivši ministar kojeg se tereti za ozbiljan kriminal može konkurirati za taj posao.
Scenarija poput ovoga ne bi se sjetili vjerojatno ni autori Alana Forda ili drugih sličnih cinično–sarkastično-ironičnih sadržaja. Kad vidimo ovakve stvari, što nam drugo preostaje nego da se smijemo, ali ne onako zdravo s veseljem, već s grčem u želucu. Naravno da Hrvatska nije specifična po takvim događajima i slične stvari se vjerojatno događaju po svuda, no kako mi ipak živimo ovdje, tako nam takvi događaji najviše privuku pozornost. Kako nego s ciničnim podsmjehom reagirati na vijest da je priveden ravnatelj škole u susjednom Međimurju jer je prema optužbama umjesto na radnom mjestu vrijeme provodio svirajući u pratećem bendu Petra Graše? A radne sate si je pisao, uvjereni su istražitelji. I ne moramo ići preko nevidljivih granica županije jer imali smo i tu nedavno slučaj navodnog lažnog branitelja kojeg se tereti da mu je u 26 godina isplaćeno 1,8 milijun kuna invalidske mirovine na koju nije imao pravo.
Samo ova tri nedavna primjera koja su mi sada na prvu pala na pamet su kao stvorena za predložak nekom sitcomu. Zamislite samo humorističnu seriju u kojoj je glavni lik ravnatelj škole kojeg nema na poslu jer svira u bendu popularnog šlager pjevača i bori se kako uskladiti te obveze. Kako to da nitko do sada još nije snimio film ili seriju o legendarnom Buljubašiću koji je nekoliko godina bio zaposlen u HEP-u, a čovjek uopće nije dolazio na posao, no plaća mu se uredno isplaćivala? U odnosu na ovog majstora prava je kamilica i lik Georgea Costanze iz „Seinfelda“, poznat između ostalog da baš i nije bio vruć za posao i da je uvijek smišljao neke izlike da što manje radi.
Pa kud ćeš boljeg motiva za snimanje hrvatske verzije „Breaking Bada“ u kojem bi glavni lik bio ministar koji se udružio s tipovima iz nekog sumnjivog miljea o kojima najčešće čitamo u rubrikama crne kronike, a nakon što je osramoćen vraća se operacijama mozga. Evo i prijedloga za prvu scenu pilot-epizode: čovjek leži na krevetu u operacijskoj sali i čeka ga teška i složena operacija mozga. Osoblje bolnice na nos mu stavlja onu maskicu koja ljude baca u narkozu, a posljednje što zabrinuti pacijent vidi prije nego što utone u duboki san je poznato lice. Lice koje je donedavno viđao na televiziji, možda mu čak i pljeskao koju godinu ranije, crtao ga kao superheroja borbe protiv pandemije, a posljednji put prije toga vidio ga je dok su ga privodili u lisicama.
