piše: Stjepko Gambiroža
Dok valjda u cijelom svijetu ljudi ulaze u politiku kako bi jednog dana bili lideri, na bolje mijenjali društvo oko sebe i svijet, hrvatski političari sanjaju o tome kako će jednog dana postati: „žetončići“! Nažalost, taj pogrdni, podrugljivi, uvredljivi naziv prisutan je u hrvatskoj politici već više godina. Iako je valjda oduvijek bilo slučajeva pretrčavanja političara iz (obično) gubitničkog u pobjednički tabor, ta praksa, koja ne samo da je očigledna prijevara onih koji su za tebe glasali, već se može okarakterizirati i političkom korupcijom, potpuno je eksplodirala.
Manje je poznato, ali termin „žetončića“ je u javni diskurs prvi uveo pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, ujedno političar koji je korupciju odveo u neke nove, do tada neviđene dimenzije. Bandić je sam taj izraz upotrijebio još 2019. godine na skupu svoje stranke, kada je govoreći o saborskim zastupnicima koji prelaze u njegov klub i podržavaju većinu rekao „Trenutačno nas je 11, ali još dva, tri žetončića imam u džepu“. I tako su „žetončići“ od tada postali zbilja hrvatske politike, iako je i ranije bilo prebjega, preletača ili kako ih se tada već nazivalo.
Naravno da fenomen „žetonizacije“ nije specifičan isključivo za hrvatsku politiku, već je takva praksa trgovanja parlamentarnom potporom radi političke ili osobne koristi globalno prisutna, ali vjerojatno nigdje to nije tako česta pojava kao u nas. Osim možda u Srbiji, gdje se i Aleksandar Vučić povremeno „počasti“ ponekim oporbenim parlamentarcem, a proteklih dana vidjeli smo da više i nije potrebno vabiti potencijalne preletače, već se oni sami nude vladajućoj većini. I ne skrivaju da se tu radi o političkoj trgovini i da svoju podršku nude tako da nešto traže zauzvrat, obično realizaciju nekog projekta na području s kojeg dolaze i time pokušavaju opravdati svoju odluku da se „žetoniziraju“.
No, upravo to zapravo skriva svu sramotu, tugu, jad i cinizam načina na koji funkcionira domaća politika jer očigledno je da su glasači tu potpuno nebitni, već je bitno jedino očuvanje vlasti. Time se šalje poruka da se neki projekti ne mogu i neće realizirati ako si protiv mene, ali ako presvučeš odijelo i pretrčiš na moju stranu, tada će se već nekako pronaći novac za nešto. Često možemo čuti retoriku da se negdje nešto više radi zato što su određeni političari bliski s vlasti, a negdje se manje radi jer su određeni političari u nemilosti vlasti. I takav dojam se svjesno plasira u javnost, svjesno se potiče sumnja u političku trgovinu i klijentelizam pa se i građanima čini da zaista dobivaju više oni koji su bliže stolu dok oni su dalje dobiju tek poneku mrvicu.
Jedan od uzroka fenomena „žetonizacije“ je i sam politički sustav, jer prema Ustavu Republike Hrvatske mandat pripada zastupniku premda je on u Hrvatski sabor obično ušao na listi neke političke stranke. Birači na izborima u pravilu glasaju za jednu političku opciju ili neku širu koaliciju, ne samo za osobu, pa kada zastupnik napusti stranku na čijoj je listi izabran i počne podržavati suparnički politički blok, dolaze kritike da je taj prebjeg mandat dobio zapravo na temelju glasova birača te stranke pa je politički nemoralno koristiti ga za drugu opciju. No, nitko mu ništa ne može jer mandat je njegov ili njezin, a odavno smo naučili da je moral kategorija koja je iz politike gotovo potpuno iščezla.
Ipak, uvođenje druge opcije koja bi doduše iziskivala izmjenu Ustava, a koja se svejedno povremeno može čuti u javnosti da mandat pripada stranci, ne samom zastupniku, otvara drugo pitanje. Tada bi „žetončići“ možda nestali, no dobili bismo sustav koji pretvara zastupnike u potpune ovisnike o stranačkom vrhu pa i većina europskih parlamentarnih demokracija poput Njemačke, Francuske ili Velike Britanije također ima slobodan mandat. Zanimljivo je kako postoje države koje su pokušale riješiti problem „žetončića“ zakonima, a najpoznatiji primjer je Indija koja ima najstroži model i već više od 40 godina ondje postoji ustavni amandman poznat kao Anti-Defection Law odnosno „Zakon protiv prebjega“. No, teško bi bilo baš Indiju nazvati demokracijom kojoj težimo, a vjerojatno ćemo zbog toga dok smo živi povremeno gledati ponekog „žetončića“ spremnog prodati se. Neki jeftinije, neki nešto skuplje.
