piše: Matija Dolenec
Vrsta prijevoza kojom se čovek koristi puno govori o njemu. Na primjer, onaj ko u Zagreb ide z vlakom, za njega se govori da se boji voziti po velegradu i da je njonjo, ljudi mu se smiju (inače, veliki sam pobornik željeznice i funkcionalnog javnog prijevoza i jedva čekam da se dovrši nova pruga do Zagreba i da mi se ljudi svaki čas smiju kak idem z vlakom u Zagreb. Isto tak, neobično sam uzbuđen kaj bu moje selo uskoro, i to vrlo uskoro, dobilo kanalizaciju. Defekacija u sustav, umjesto u jamu na vrtu, civilizacijski je pomak nesagledivih razmjera).
Ljudi, a tu mislim na nas pojedince zaprte glave i rigidnih pogleda na svijet, i na bicikliste gledaju pomalo podrugljivo. Inače, jedini cilj i svrha mojeg vlasništva bicikla je očuvanje vozačke dozvole. Dalje ne bih objašnjaval, pametnom dosta. A tak je bilo i u prošlosti – na biciklu su se vozili siromahi i pijanci. Modernim tekovinama bicikli su ušli u punu upotrebu, posebno izgradnjom biciklističkih staza. Vele nam da je željeznica naša budućnost, jer je ona sadašnjost najrazvijenijih ekonomija svijeta. U Zapadnom i Istočnom svetu željeznicu i javni prijevoz ne koriste glupi i lijeni. Zato me izrazito veseli, kao nekog ko je domoljub u smislu da mu je želja svoj kraj i državu vidjeti uz bok najnaprednijih, da se puno govori o obnovi željeznice, a nekaj se i dela i da naši gradovi razmišljaju, a i više od toga, o unapređenju javnog prijevoza. No, puno je još toga za napraviti, jako puno, uzimajući u obzir naše rokove realizacija projekata. Kinezi prije naprave prugu nego u Hrvatskoj završi savjetovanje s javnosti.
Dojti s električnim busom do željezničkog kolodvora, a prethodno u toplini vlastitog doma crijeva isprazniti u sustav javne odvodnje, i onda s kolodvora otiti na kavu u Zagreb, i to se u vuru vremena, je moj mokri san. Istina je da me malo muči lijenost, a o intelektu prosudite sami. No obećajem da, ako mi se pruži ta mogućnost, bum ju koristil. Eto, malo smo i mi seljačine popustili, bicikliste i putnike u vlakovima više ne ismijavamo, a pomalo napuštamo i naše s(k)eptičke jame.
Ipak, jednu stvar ne dozvoljavam, prezirem. Na taj objekt i većinu njegovih korisnika gledam s prijezirom, mukom i mržnjom. To prijevozno sredstvo, koje je i prije bilo apsolutno neupotrebljivo i već je pomalo počelo truliti u ropotarnici povijesti (još jedan iznimno iritirajući i previše puta ponovljeni izraz), ali ga je spasila famozna elektrifikacija. Električni romobil je prijevozno sredstvo lijene djece, odraslih bez vozačke i pubkvizaša. Istinabog da je struja ovaj predmet učinila funkcionalnijim, jer je prije ono odrivavanje s nogom svakih pet metri bilo presmešno. Električni romobil nije samo prijevozno sredstvo, on je statusni simbol. Razmem električne bicikle i invalidska kolica. Ljudi na biciklima zgledaju normalno, civilizirano. No dok se pelaš s električnim romobilom, onak uspravno, kurčevito, nadrealno brzo za ovu kotrljajuću desku, malo si zgledaš bolje od drugih. Probijaš se spretno i nesmotreno kroz hodajuće i usporene kreature, sve dok te na prvoj zebri ne raznese Štefina, koji sa svojom Kiom Pride ide z ribičkog dućana. Ovi prizori mladeži koja smatra da je zakinjena zato kad nema posebnih staza za njihove sprave i koje su doduše malo i prespore za njih, ali i prizori odraslih teturavih kreatura koje se kiselo smiju jer znaju da i drugi znaju zakaj se on pela na električnom romobilu.
Ha, ha pelal bi se i ja da nije mojeg bicikla. Trebali bi biti dobro regulirani i naplaćeni. Autoškola za električne romobile, obavezna kaciga, štitnici za koljena, nerd style. E pa da vidimo kolko bu onda ovih jurećih osobnosti na trotoarima. Čovek bi razmel da se s tim govnom more otiti na ribičiju. Al kak, kad buš na prvoj grabi opal, strgal buš to precijenjeno smeće na prvoj batudi na poljskom putu, zletel buš u jarak i zahrčkal se dok peš namazan doma z „blinkanja“.
Na kraju preporuka ovim klincima koji se sad šepure na ovim napravama i misle, kak je i James Cagney mislil, da su na vrhu sveta. Ako im ubrzo dosade ove igračke, nek ga denu nekam na tavan – za deset let bi im mogel trebati nazaj. Jedino kaj se budu malo skrušenije na njemu pelali. I na kraju svim mojim pajdašima koji posjeduju famozno prometalo, da se ne srde i da ih volim kao da su normalni ljudi.
