Djetinjstvo i odrastanje Antuna Dukarića iz Koprivnice odvijalo se u tišini. Bilo je to istovremeno lijepo i teško, rekao nam je Antun koji je dijete gluhih roditelja.
– Neopisivo je odrastati u miru i tišini. Bilo je tu svega, uključujući i ružnih komentara poput „On ti je sin od gluhih“ – kazao je Antun koji je danas komunikacijski posrednik za gluhe i veliki oslonac i podrška svojim roditeljima Ankici i Ivanu koji su se upoznali sasvim slučajno, na izletu na Plitvičkim jezerima i tamo je počela njihova zajednička životna priča. Tamo su shvatili da su oboje iz Koprivnice, počeli se družiti i nakon tri godine se vjenčali, a kasnije dobili sina i kćer.
– Bili smo u strahu, ali imali smo pomoć. Prije, za vrijeme bivše države, sve je nekako bilo lakše i bolje, gluhi su se više družili, bilo je puno udruga, a danas su svi nekako otuđeni i sve se nekako gasi – napomenuli su Ankica i Ivan. Antun je dodao da su veliku pomoć imali od bake, mamine mame, i od tete, mamine sestre. Baka je čula i živjela s njima do njegove 13. godine.
– Njih dvije bile su desna ruka i osobe zbog kojih danas moji roditelji i ja govorimo, pričamo – istaknuo je Antun koji sa svojim roditeljima odlazi k liječniku, u banku, u trgovinu, zapravo svugdje gdje im je potreban netko za komunikaciju. No, Ankica i Ivan, danas umirovljenici, vole se družiti, odlaze na kave. Ankica je svoj radni vijek provela u Podravki, a Ivan je bio autolakirer. Istaknuli su da predrasuda ima, a najčešće im se događa da se ljudi, kad shvate da su gluhi, odmiču od njih, izbjegavaju komunikaciju i sve to im je čudno. Antun je dodao da je cijeli svoj život okružen gluhim ljudima, uz roditelje, njihovih 99 posto prijatelja je gluho i ono što je primijetio jest da čujući ljudi dosta olako shvaćaju njihovu gluhoću.
– Ne shvaćaju da je njima zapravo jako teško. Komunikacijskih posrednika za gluhe jako je malo, u cijeloj Hrvatskoj mislim da nas je 27, a trebalo bi biti 227. Nemaju adekvatnu pomoć i mislim da je gluhim ljudima teško u svakodnevnom životu – objasnio je Antun. Da je komunikacija u nekim svakodnevnim situacijama gluhim osobama problem, potvrdio je i njihov prijatelj Renato Horvat, koji je također gluha osoba, a radi kao muzejski tehničar u Muzeju grada Koprivnice. S vremenom mu je postalo lakše, jer, kako nam je rekao, Koprivnica je mala sredina i već ga svi znaju.
– Objasnim ljudima da malo polakše govore i uspijemo se sporazumjeti. Svakodnevno se susrećem s poteškoćama u komunikaciji, no kad je razgovor usporen, onda me ljudi lakše razumiju, a i ja njih. Čitam s usana, a ako ne ide niti tako, onda si pišemo na papir – pojasnio je Renato koji u Muzeju radi sve što treba; skenira, piše, fotografira, postavlja izložbe, preuzima djela.
– Tijekom školovanja imao sam podršku, ali morao sam se i sam snalaziti. Bio sam jako uporan. Nakon poduže potrage pronašao sam posao u Muzeju, zadovoljan sam i cijeli trud se isplatio – zaključio je Renato.
FOTO Nilola Wolf
