piše: Stjepko Gambiroža
Mala zajednica preživjelih čuva rafineriju i posljednje zalihe benzina. Suprotstavlja im se motoristička banda koja želi njihovo gorivo preuzeti pod svaku cijenu, a kada shvate da više ne mogu čuvati improviziranu utvrdu, članovi zajednice odluče pobjeći s cisternom benzina. Tako bi mogao izgledati svijet za još nekoliko utoraka ako potraje naftna kriza uzrokovana napadom SAD-a i Izraela na Iran i blokade Hormuškog tjesnaca. Ako mislite da je nešto iz prve dvije rečenice nemoguće, upravo to dogodilo se u drugom nastavku „Pobješnjelog Maxa“ kada je na kraju naslovni junak, bivši policajac Max Rockatansky, ipak uspio spasiti stvar i lukavom diverzijom prevariti krvoločnu bandu Lorda Humungusa.
A samo nekoliko utoraka prije tog urušavanja civilizacije, svijet je djelovao kao potpuno idilično mjesto. No, iz utorka u utorak bilo je sve očitije da situacija odlazi kvragu. Prvih nekoliko utoraka nakon što su se u medije počele probijati informacije da bi cijena litre benzine i dizela na benzinskim postajama mogle porasti 20 ili 30 centi, Vlada je odlučno intervenirala i spašavala stvar. Litra bi poskupjela tek nekoliko centi, zabrinuti građani donekle bi se smirili, no jasno da takva politika intervencije nije mogla trajati unedogled. Zalihe sirove nafte su se, uz to, počele topiti i sve više se činilo da bi mogla nastupiti nestašica.
Sva je sreća pa je nekoliko iskusnijih članova Vlade u birokratski sustav ušlo još za vrijeme onog zlog i mračnog sistema kada su nestašice goriva bile realnost. Sjetit će se oni nešto stariji vremena kada se čekalo u redovima na benzinskima, a kada bi se pojavila cisterna, zavladalo je oduševljenje veće nego kada reprezentacija zabije pobjednički gol u posljednjim trenucima utakmice. Počeli bi se ljudi tada naganjati s kanistrima, svi su željeli biti što prije u redu kako bi se dokopali svog djelića te dragocjene tekućine. Poletjela bi u tom metežu nerijetko i pokoja gruba riječ, možda bi došlo do naguravanja, a oni s kratkim fitiljem potegnuli bi i šaku.
Kako bi se izbjegle takve ružne scene, vlast se dosjetila da bi mogla uvesti sustav „par – nepar“ točenja goriva. Dobro, nije se baš ona dosjetila, već je preuzela praksu prvi puta uvedenu u nekim dijelovima SAD-a za vrijeme naftne krize 1973. i 1974. godine, kada je nafta poskupjela čak četiri puta u manje od godinu dana, s 3 na vrtoglavih 12 dolara po barelu. Gužve su se tada smanjile jer točenje goriva bilo je dopušteno samo određenim vozilima, ovisno o zadnjoj znamenki registracijske tablice. Ako je zadnja znamenka bila parna, gorivo se smjelo točiti parnim datumima, a ako je bila neparna, točenje je bilo dopušteno neparnim datumima. No, kada je Vlada nekoliko desetaka utoraka nakon početka aktualne naftne krize odlučila uvesti sustav „par – nepar“, shvatilo se da u praksi postoje ozbiljni problemi.
Tako je pravi metež već drugog dana kako je uveden sustav „par – nepar“ na benzinskoj izazvao izvjesni gospodin koji si je nekoliko mjeseci ranije odlučio platiti personaliziranu registarsku tablicu. Pošto mu na tablici piše KC MILE, gospodin za kojeg možemo pretpostaviti da se zove Mile, napao je djelatnike benzinske kada su mu odbili i drugi dan natočiti gorivo. Mile je na najgori mogući način shvatio da mu je takvo kretensko preseravanje s tablicama pomoću kojih je mislio hvatati komade bio jako glup potez jer sada uopće niti jednog dana ne može točiti gorivo. Nije on ni paran, ni neparan kad je KC MILE, a sada se vraćamo na početak cijele priče jer iz nemoći i očaja KC MILE, KŽ JOZO, BJ GOJKO i ostatak tog snobovskog društva s personaliziranim tablicama organizirat će bande koje će napadati cisterne i otimati gorivo poštenom narodu. Pitanje je samo hoćemo li danas pronaći junaka poput Maxa Rockatanskog koji će nas povesti prema bijegu u slobodu.
FOTO ilustracija
