Ludbreška obitelj Virag s pravom može reći da im posao cvijeta i da je jedan od najmirisnijih na svijetu. Ne zato što zarađuju ogromne svote novca ili su zaposleni u tvornici parfema, iako su, istina, produkti njihova posla sastavni dio mnogih mirisa. Marija i Ivan Virag, naime, imaju rasadnik ruža, ali ne prodaju cvjetove nego sadnice. U proizvodnji odnosno ponudi za tržište, rasadnik ima više od 120 sorti ruža. Veći dio su klasične sadnice, a 30-ak sorti uzgajaju i kao ruže stablašice. Uz ruže je vezan i njihov hobi, a to je sakupljanje starinskih vrsta ruža. Tako smo i mi posjetili njihovu zbirku starinskih ruža u Novom Selu Podravskom, nedaleko Ludbrega, u sklopu koje je na samo jednoj lokaciji zasađeno više od 250 različitih sorti starinskih ruža. A kako sve njihove ruže odlikuju jaki i lijepi mirisi, sada kada su u punom cvatu, teško je riječima opisati kakva nas je mirisna čarolija dočekala ulaskom u njihov rasadnik.
Ova je priča objavljena u ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista…
– Sve je počelo tamo 1996. godine kada smo počeli saditi prve ruže, a kako je tvrtka u kojoj sam do tada radio poslovala sve lošije, odlučio sam dotadašnji hobi pretvoriti u obiteljski posao. Jer rasadnika ruža kod nas nema puno. Posebno smo se fokusirali na stare sorte do kojih je bilo vrlo teško doći, pa smo ih često morali nabavljati iz inozemstva – priča nam Ivan dok nam u svom rasadniku u Novom Selu Podravskom pokazuje vrstu Roza mundi odnosno Galsku ružu za koju se smatra da je stara čak 2000 godina. Karakteristična je po prugastim laticama duž kojih se izmjenjuju tamnije i svjetlije nijanse roze boje.
– Malo je poznato da nekad nije bilo žutih, crvenih ili narančastih ruža, već su postojale bijele, roza i purpurne. I tako je bilo sve do prije 250 godina, kada su u Kini otkrivene, izgledom malo drugačije ruže, a odlikovala ih je i višekratna cvatnja. Dolaskom ovih ruža u Europu došlo je do križanja s izvornim europskim ružama, pa su novonastale sorte polako počele dobivati karakteristike kakve imaju i danas. No važno je reći da ruže nemaju pigment za crnu i tamno plavu boju, pa takve nije moguće dobiti nikakvim križanjem. A ako netko u nekoj cvjećari i vidi primjerice crnu, ona ili je nastala na način da je u nju umjetno puštena boja ili se čini crnom, a kada biste se na danjem svjetlu dobro zagledali u nju, vidjeli biste da je ustvari tamno, tamno crvena – pojašnjava nam ovaj diplomirani ing. agronomije, čija je uža specijalnost zaštita bilja.
Rasadnici obitelji Virag prostiru se na ukupno dva hektara površina i nalaze na nekoliko lokacija u okolici Novog Sela Podravskog, jer zbog plodoreda niti ruže se ne mogu stalno uzgajati na istim parcelama. Nije nas iznenadila činjenica, koju smo također čuli od Ivana, a to je da su nekad ruže bile puno otpornije na bolesti.
– Stručnjaci smatraju da je mnogo bolesti došlo od kineskih ruža koje su se krajem 18. stoljeća počele uvoziti u Europu, a onda se daljnjim stvaranjem novih sorti pojavljivalo i sve više vrsta oboljenja. Zato, ako se kao mi ozbiljno bavite proizvodnjom ruža, morate ih tretirati sredstvima za zaštitu, inače ništa od uzgoja. I nažalost, ne pomažu nikakve metode, poput vode u kojoj se namakala kopriva, nego morate kupiti gotove pripravke – ističe Ivan Virag te dodaje kako su novije vrste sve osjetljivije i na hladnoću kao što je, primjerice, narančasta stablašica.
Na pitanje postoje li vrste ruža specifične za ovaj kraj, odgovara nam negativno. No, kazao nam je kako već dugo postoji priča da je partija nekadašnje države poznatom francuskom rasadničaru Meillandu zlatnim polugama platila da jednu svoju novonastalu sortu registrira pod imenom Maršal Tito. Ima li u tome istine, teško je reći, no činjenica je da ljudi neke ruže nazivaju ‘titovkama’.
Sadnice ruža iz podravskih rasadnika obitelji Virag prodaju se u cijeloj zemlji. Dio u trgovinama poljoprivrednim materijalom, a dio internetskom trgovinom direktno iz rasadnika. Svi proizvodi rasprodaju se do ranog proljeća.
A da bi kupce dočekalo sve što požele, narudžbe se počinju primati već u lipnju. Iako se mogu saditi i u proljeće, ovi podravski proizvođači smatraju da je jesenska sadnja ipak bolja.
– Sadnicu je sat prije sadnje dobro držati u vodi. Potom se iskopa jama 50 x 50 x 50 cm. Na dno stavljamo zreli stajski gnoj, a na njega sloj rastresite zemlje. Nakon toga stavljamo sadnicu, i to tako da cijepljeno mjesto bude 3-5 cm ispod razine zemlje. Prije toga prikratimo vrhove korijena – ističe ovaj podravski proizvođač ružinih sadnica.
Razgovarajući o ružama došli smo i do zanimljive spoznaje, a to je da u našoj zemlji kronično nedostaje cjepitelja odnosno ljudi koji znaju cijepiti biljke, pa u gotovo svim našim rasadnicima taj posao obavljaju ljudi iz Srbije, koja je po pitanju rasadničke proizvodnje puno razvijenija od naše zemlje. Slično se, kaže nam naš sugovornik, dogodilo i Poljskoj 2004. godine nakon što je ušla u Europsku uniju, jer su svi njihovi stručnjaci na tom području otišli u Veliku Britaniju. No smatra da bi se taj problem mogao, bude li zainteresiranih, lako mogao riješiti, jer cijepljenje biljaka može se relativno brzo naučiti. Prošlotjedno nevrijeme zaobišlo je srećom ovo selo, pa su ruže obitelji Virag i dalje ovako lijepe kao i na našim slikama.
FOTO Nikola Wolf
