piše: Stjepko Gambiroža
Prošlog smo tjedna naučili da je pucanje pištoljem iz automobila u Hrvatskoj sasvim normalan način proslave. Objasnio je tako postupanje svježe odlepršalog ministra Dabre njegov stranački šef Penava, koji je imbecilno ponašanje svog kolege pokušao opravdati i time da je riječ o bećaru. Ili po našem – zajebantu. A bećarima, odnosno zajebantima bi se trebalo valjda sve oprostiti i primitivne i necivilizirane oblike ponašanja pripisati nestašluku ili stilu života. Svatko od nas zasigurno poznaje nekog takvog tipa ili možda i više njih. Bilmeza koji se ponaša poput zadnjeg primitivca i stalno upada u probleme, a onda možemo čuti svakakva opravdanja. Dobar je on, samo je malo težak kada popije, pusti ga na miru. Koliko smo puta čuli neku od tih fraza o nekome koji se napije kao zadnja svinja pa sjeda u auto. I onda umjesto da vozi što je moguće više po propisima, ne, taj će stisnuti gas i u slalom po ulicama. Ako kojim slučajem ima pištolj, kalašnjikov ili šarac u pretincu vozila, tada je red da se u zrak ispuca koji spremnik municije.
Kakva legenda, čut ćemo često za podvige takvih primitivnih alfa mužjaka, o čijim će pustolovinama djeca slušati razrogačenih očiju i zamišljati dan kada će i oni postati takve legende. Najveći ološ i kriminalci u nas tako lako zavrjeđuju status legende i nekoga u koga se treba ugledati. Sjetimo se samo bivšeg šefa najkatoličkijeg kluba u državi u čijim su primitivnim ispadima mnogi uživali, a sličan vulgarni vokabular ubrzo je preselio i u dnevno – političku komunikaciju. Čak ni čuveni revolveraši s Divljeg zapada nisu tako brzo ulazili u legende kao što u nas tim epitetom krstimo svakojake kretene. Koliko puta smo za nekoga tko je pristojan, tko se ponaša normalno, civilizirano, čuli da je taj bezlični dosadnjaković kojeg treba izbjegavati. No, zato je onaj koji mrtav pijan vozi auto, po mogućnosti za to vrijeme puca iz pištolja, uvijek omiljen i popularan u društvu. Kad kojim slučajem policija nekog takvog majmuna i privede ili uhiti, čut ćemo komentare poput što opet gnjave ljude, a zašto ne istražuju ozbiljan kriminal. Nije on tako loš, samo se malo zaigrao, dobar je on čovjek, ali malo podivlja kad popije, nije to razlog da ga se baš tako gazi, čut ćemo.
No, dok su se nekoć legende o takvima raspredale putem usmene predaje, današnje doba nudi mogućnost da svi vidimo podvige takvih. Jer koji je smisao voziti kroz naseljeno mjesto 180 kilometara na sat, staklenim bocama gađati sijalice na javnoj rasvjeti ili pucati iz pištolja ako to ne snimiš? Tada to kao da se i nije dogodilo, a svaki primitivac koji drži do sebe to jednostavno mora zabilježiti snimkom i poslati što širem krugu ljudi kako bi potvrdio svoj status. Nekoć prije pojave tih modernih čuda tehnologije koje danas uzimamo zdravo za gotovo, svatko od nas znao je poneku takvu budaletinu. Svako je selo imalo barem jednog svog „Village Idiota“, kako bi se to lijepo reklo na engleskom jeziku, dok bi po gradovima bilo nekoliko sličnih. Kad ovo čitate, vjerojatno zamišljate nekog svog seoskog ili gradskog idiota kojeg ste susretali, a obično kada biste ga i vidjeli izdaleka, prešli bi na drugu stranu ulice, praveći se kao da ga ne poznate kako vas ne bi zadavio svojim pričama. Danas je uz sve te društvene mreže postalo jasno da su ti idioti posvuda, a idiotiziranje je gotovo pa postalo stil života.
Veliki problem društva je što takvi ljudi postoje i što njihovo ponašanje prešutno odobravamo, no još veći je problem što u nas takvi dobivaju priliku na razini visoke politike. Čitali smo često o pustolovinama krkana, bećara i zajebanata koji srećom nisu dogurali dalje od lokalne političke scene, no negativna selekcija danas je otišla tako daleko pa takvi, eto, mogu postati i ministri.