piše: Stjepko Gambiroža
Odlučio sam Vam danas otkriti jednu priču iz daleke povijesti o kojoj niste mogli čitati niti u jednom povijesnom udžbeniku. Tajna je to priča iz vremena dolaska Hrvata na ove prostore koja se stoljećima prenosi generacijama samo na nekoliko odabranih koji je potom prenose dalje, a premda riskiram brutalnu odmazdu masonske lože, rozenkrojcera i iluminata, čiji smo članovi uglavnom svi mi novinari, ipak sam je odlučio podijeliti s Vama.
Radnja ove priče odvija se još u ranom srednjem vijeku kada su braća Kluk, Lobel, Kosjenac, Muhlo i Hrvat te sestre Tuga i Buga odlučili naše pretke povesti iz pradomovine prema krajevima na kojima danas obitavamo. Prema zadnjoj teoriji ispada da je ovo društvo put Panonske nizine, potom i Jadrana, krenulo s područja današnje južne Bjelorusije do središnje Ukrajine, no to je za ovu priču zapravo manje bitno. Za one mlađe koji možda nisu upućeni, nije tada bilo asfaltiranih cesti pošto još nije bilo fondova Europske unije, a nije još bilo ni općina koje bi povukle novac za asfaltiranje tih do jučer makadamskih puteva.
Hodali su tako naši preci godinama po šumama i gorama, livadama i močvarama, po žezi i kiši, snijegu i blatu, gazili hladne rijeke, jeli koru s drveća. Sukobljavali su se putem s raznim drugim barbarskim plemenima koji su ih željeli opljačkati i silovati im žene, iz današnje perspektive je zapravo gotovo nemoguće uopće zamisliti kako je izgledalo to mukotrpno i naporno putovanje. I hodali su oni i hodali, ljudi su bili već skoro na izmaku i posljednjim atomima snage, ali uspjeli su nekako prijeći Dravu tu negdje na području današnjeg Đekenješa. Muhlo i Kluk su već potajno razgovarali o tome kojeg im je vraga to uopće trebalo i razmišljali su o tome da se vrate odakle su krenuli, no ostala braća i sestre ipak su ih nekako nagovorili da nastave dalje.
Moral im je bio na jako niskim razinama, sunce je nesnosno pržilo, a u zadnji čas dogodilo se čudo. Nekoliko stotina metara po prelasku Drave, negdje kod današnjeg Botova, naišli su na neobičnu nastambu kakvu do tada nisu vidjeli. Izgledalo je to potpuno drukčije od svega sa čime su se ranije tijekom putovanja, pa i u svojoj pradomovini, tamo na sjeveroistoku Europe, do tada susretali. Ispred te čudnovate nastambe dočekao ih je susretljivi stariji gospodin od kojih 35 godina pošto su u to vrijeme sretnici bili oni koji su doživjeli 50, a oni koji su dogurali do 60 odmah su ulazili u legende i mitove.
– Dobar dan, dame i gospodo, jeste li za hladno pivo, djelujete mi jako iscrpljeno – upitao je novopridošlu družinu taj starac koji se smiješio ispred nastambe za koju se ubrzo ispostavilo da se naziva seoski dućan.
– Može, ali samo ako je hladno kao kurvino srce – odgovorio mu je Hrvat na što se starac samo nasmijao i pozvao ih unutra. Vrlo brzo su Hrvat i ostali Hrvati opustošili sve frižidere u prvom seoskom dućanu na koji su naišli. Posebno im se svidjelo što je na špagi ispred bio privezan otvarač za boce da ne moraju riskirati dodatno uništenje ionako nekvalitetnih zubi uslijed loše prehrane i higijene koja u ranom sedmom stoljeću i nije bila nešto na cijeni. Na ime dobre buduće suradnje i zajedničkog suživota, susretljivi gazda seoske trgovine rekao je dođošima da ne moraju ništa platiti, a tek tada je nastalo pravo veselje.
Eto, tako je nastao običaj ispijanja HLADNOG piva pred seoskim dućanima, a riječ je o tradiciji dugoj eto već punih 1.400 godina. Pišem sve ovo kako bih vam dodatno dočarao kakav to kulturocid sprema ova naša Vlada koja je očito izgubila svaki kompas. Vjerojatno ste vidjeli šokantne najave da nama nesretnicima koji smo ostali živjeti na ovim prostorima ubuduće misle podvaljivati samo toplu pivu, u narodu poznatu kao „pišaću“, no tako vam Kluka, Lobela, Kosjenca, Muhla i Hrvata te njihovih sestara Tuge i Buge, ovo vam neće proći!
FOTO ilustracija
