piše: Stjepko Gambiroža
Ne znam jeste li primijetili, ili se to možda samo meni čini, kako su naši umirovljenici proteklih dana živnuli. Bez obzira na to što nas je jesen sve zatekla i što smo iz ormara već morali izvući zimske kapute i jakne, osjeća se od srijede poslijepodne neka radost u zraku. Već od četvrtka ujutro kafići i restorani krcati su umirovljenicima. Neki od njih toliko su se osokolili da su počeli piti na „pis“ ili na tekicu, odnosno račune ne plaćaju odmah, već će im ga konobari i konobarice naknadno obračunati nakon što popiju sve što su mislili u tekućem mjesecu.
Stranice za rezervaciju i narudžbe smještaja su se užarile i pitanje je hoće li svi ti naši kapaciteti uspjeti primiti sve zainteresirane koji u toplije krajeve idu izvan sezone. Kako čujemo, neki su umirovljenici otišli tako daleko da naručuju polupansione, čak i pune pansione na Havajima, Maldivima, Baliju, Mauricijusu, Zanzibaru i sličnim trendi destinacijama. Iako je zima bogami već stisnula, prolaze oni uz podsmijeh pored trgovačkih centara, čekaonica raznih ustanova i sličnih mjesta u kojima su obično provodili te zimske dane i grijali se kako bi ponešto uštedjeli. Toga više nema jer centralno grijanje se pali na najjače, a ne samo da se otvaraju prozori kako bi se povremeno zluftalo tih 28 stupnjeva u stanu, već se na kauču leži samo u boksericama. Krcati su i autosaloni. Mnogi oni koji to nisu imali priliku ranije, sada prolaze kroz zakašnjelu krizu srednjih godina pa si kupuju bijesne automobile. Poršei, lamborđiniji, ferariji, brabusi, luksuzne jurilice kojima i ne znam ime, kamoli marku, već nekoliko dana jezde gradom, a kroz otvorene prozore tutnji glazba Ivice Šerfezija, Ive Robića, Blaža Lengera. Pretpostavljam da vam je već jasno kako i zašto se sve to, do jučer potpuno nezamislivo, događa posljednjih nekoliko dana. Otkako su čuli da će ih Plenković počastiti s trinaestom penzijom, naši su se umirovljenici potpuno razularili. Mislili su da nešto što se zove trinaesta plaća postoji samo za prodavačice u DM-u ili političare koji sami sebi isplaćuju bezbrojne naknade u kojima se čovjek vrlo lako izgubi pa mu se to više ne da ni pratiti.
Kada su saznali da će po godini radnog staža dobiti nevjerojatnih šest eura, tek tada je nastao potpuni delirij. U ruke su se uzeli digitroni i krenulo je računanje. Čak 180 eura za one koji su radili 30 godina, a nevjerojatnih, ma gotovo nadrealnih 240 eura za one koji su bili zaposleni 40 godina. Nisu ljudi mogli vjerovati svojim ušima kada su čuli za tu senzacionalnu najavu ministra socijale. Priča se da su mnogi briznuli u plač, a miješale su se tu suze radosnice sa suzama ponosnicama jer su shvatili da njihov direktor svemira ipak nije zaboravio na njih.
– Gdje su sada svi oni koji su prigovarali da Plenki diže plaće i penzije samo uoči izbora. Pa nije on Vučić – ponosno je umirovljenik koji je 43 godine proveo na radnom mjestu konobara u jednoj uglednoj kavani objašnjavao svom kolegi, umirovljenom nastavniku matematike koji je punu 41 godinu osnovama aritmetike, trigonometrije i geometrije poučavao generacije i generacije.
Gotovo svakodnevno su ova dva umirovljenika igrala šah na terasi jednog poznatog restorana, a sada su zahvaljujući dobrodušnosti velikog vođe došli u priliku pronaći i neke nove, dosta skuplje hobije. To možda i nije loše jer umirovljeni učo je, pretpostavljate, bio puno dominantniji u šahu od svog kolege. Dok je ovaj smišljao kako se obraniti od Daminog gambita, Ruya Lopeza ili Sicilijanke, učo je imao vremena i za pošalice i da me prostite zajebancije po kojima je bio poznat.
– Jel znaš s čim se rimuje šest? – pitao je umirovljeni nastavnik kolegu dok je ovaj razbijao glavu kako probiti skandinavsku obranu.
– Gest, mest, test, ne znam – nervozno je odgovorio konobar shvativši da je pred porazom.
-Na kur.u si čest! –samodopadno je odgovorio umirovljeni matematičar, zadavši nedoraslom suparniku još jedan šah-mat.
FOTO ilustracija
