Piše: Stjepko Gambiroža
Prvi krug izbora je završen, karte su uglavnom podijeljene, a tek o pojedinim vlastodršcima odlučivat će se u drugom krugu. Proteklih tjedana mogli smo se naslušati svega i svačega, bezbrojnih predizbornih obećanja. Zanimljivo je kako se brojni političari baš tih tjedana sjete svega što će učiniti vrlo brzo, a do sada nisu iako su mnogi od njih imali priliku. U tim trenucima kada misle da bi mogli preuzeti vlast ili u trenucima panike kada osjete da bi im ista ta vlast mogla izmaknuti, kandidati mogu bubnuti svašta.
Od svih predizbornih obećanja i prijedloga koje smo mogli čuti sa svih strana Hrvatske, meni je recimo najbolje bilo ono da se ako njega izaberu neće naplaćivati kazne onima koji nepropisno parkiraju dok idu u crkvu na misu. Svakakvih budalaština smo se mogli naslušati, ali ova je bila jedna od najkolosalnijih jer kako će pobogu komunalni djelatnik znati tko je nepropisno parkirao dok je na misi, a tko dok je na kavi, tržnici ili se jednostavno noć prije tako napio da je zaboravio gdje je uopće parkirao auto.
Možda bi u tom slučaju svećenik na kraju mise onima koji su se odazvali bogoslužju na kraju, poslije mnogima omiljene rečenice „Idite u miru“, dijelio potvrde da su bile na misi. A polaznici mise bi poslije s tim potvrdama odlazili u komunalno poduzeće koje bi im potom storniralo kazne za parkiranje ispisane od strane revnih djelatnika na naplati parkinga. Imali smo i tu na našem području kandidata koji su obećavali brda i doline, da će izgraditi pet vrtića i pet staračkih domova, podzemne garaže, ukinuti naplatu parkiranja, izgraditi zaobilaznicu…
Sva ta predizborna obećanja lijepo zvuče, no svi mi koji pratimo politiku svjesni smo da se poslije malo toga napravi, a rijetko tko zapravo i očekuje da će političari ispuniti predizborna obećanja. Općenito je povjerenje građana u političare valjda na najnižim granama otkako imamo demokraciju, a jedno od posljednjih istraživanja pokazalo je da su dominantne emocije kada ljudi razmišljaju ili razgovaraju o politici i političarima ogorčenost, ljutnja, gađenje, prijezir, bijes, anksioznost, tjeskoba i strah. I dobrim dijelom političari su za sve to sami krivi, a populizam postaje glavna odluka dijela političara, ne samo kod nas, već u cijelom svijetu.
O tome kakav bi političar trebao biti i koje su njegove odlučujuće odlike pisao je još prije više od stotinu godina njemački teoretičar Max Weber. Te odlike su strast, osjećaj odgovornosti i mjera. Puka strast nije dovoljna i ona ne stvara političara ako ne odredi, kao služenje nekoj „stvari“, za odlučujuću zvijezdu vodilju djelovanja odgovornost upravo prema toj stvari. I zato je potrebna mjera, distanca prema stvarima i ljudima, a nedostatak distance jedan je od smrtnih grijeha svakog političara, ističe Weber, jer političar svakim danom i svakim satom mora nadvladavati sasvim običnu taštinu, smrtnog neprijatelja svake objektivne predanosti i svake distance.
S položajem, pozicijom i moći neizostavno dolazi taština, a političar koji teži isključivo moći možda snažno djeluje, ali njegovo djelovanje ide u smjeru praznine i besmisla. Njegova neobjektivnost navodi ga da umjesto stvarnoj moći teži blještavom prividu moći, a njegova neodgovornost navodi ga da uživa u moći radi nje same bez sadržajne svrhe i ne postoji pogubnija deformacija političke snage od skorojevićkog hvalisanja i sujetne samodopadljivosti u osjećaju moći. Ove posljednje Weberove rečenice možda i najbolje opisuju kakvi oni koji se nalaze na pozicijama ne bi trebali biti, no svi mi dobro znamo da mnogi vrlo lako upadnu u tu zamku.
