Piše: Hrvoje Petrić
Koprivnica je svoj postanak te razvoj i jačanje regionalnih funkcija temeljila na gospodarski i politički atraktivnom prometnom položaju. U prirodno-geografskom pogledu, po Dragutinu Feletaru „Koprivnica se nalazi na najpogodnijoj lokaciji: to je ocjedita terasa na kontaktu tercijarnih pobrđa Bilogore s južne strane i močvarnih terena aluvijalne ravni Drave sa sjeverne strane.“ On smatra da „u uvjetima srednjovjekovne ekonomije i prometa, Koprivnica obilato koristi prednosti svog položaja i razvija niz funkcija za širu okolicu (prvenstveno obrt, trgovinu, upravu), pa se u toku 13. i 14. stoljeća razvija u važno trgovište, a zatim u slobodni kraljevski grad“.
Prema Igoru Karamanu „postanak i razvoj grada Koprivnice u kasnim stoljećima srednjega vijeka uvjetovan je s više bitnih odredbenica. Vjerojatno je uspon koprivničke varoši tijekom 14. stoljeća odraz jačanja trgovinskog prometa uzduž podravske magistrale pod utjecajem napredovanja grada Varaždina, pri čemu je Koprivnica imala prednost lokacije na transverzalnom odvojku prema jugu (preko Križevaca, na Zagreb)“.
Gradnju prve crkve u Koprivnici moguće je povezati s kolonizacijskim procesom doseljavanja trgovaca i obrtnika s njemačkog govornog područja koji su često osnivali naselja s crkvama sv. Nikole. Iako prva posredna vijest o koprivničkoj crkvi sv. Nikole potječe iz druge polovice 13. stoljeća, arheološka istraživanja su potvrdila crkvu građenu u 12. stoljeću.
Henrik Gisingovac, ban cijele Slavonije, posjed Jakušinec (danas zapadni dio Koprivnice, blizu Močila) «koji je neki Drusseth predijalac (nadarbenik) u vrijeme našega oca blage uspomene na način predija (nadarbinu) držao» poklonio je župnoj crkvi u Koprivnici «od nas utemeljenoj i sagrađenoj». Ban Henrik je izgradio novu župnu crkvu sv. Nikole u Koprivnici u drugoj polovici 13. stoljeća i to izvan gradske jezgre vjerojatno sjeveroistočno od današnje crkve sv. Nikole. Henrik Gisingovaca u Koprivnicu je doveo franjevce te im je darovao staru župnu crkvu koja se nalazila na mjestu današnje crkve sv. Nikole.
Samostan
Iako su, vjerojatno, neki podaci nepouzdani, mogu nam, makar približno poslužiti za otkrivanje vremena kada je župna crkva pretvorena u franjevački samostan. Henrik III. (II.) spomenut kao ban u ovoj darovnici je sin Henrika II. (I.) Gisingovca (1228-1274.) koji je od 1267. do 1270. i od 1273.-1274. godine bio ban cijele Slavonije. Henrik III. (II.) bio je ban cijele Slavonije 1301. do 1308. godine, ali i ranije, npr. od 1290. godine. Iako se radi o falsifikatu, ova je darovnica mogla sadržavati neke podatke koji se stvarno odnose na drugu polovicu 13. stoljeća, a to nam posredno može potvrditi podatak iz zapisa Jurja Ratkaja da su banovi Ivan i Henrik u gradu Koprivnici podignuli samostan braće franjevaca. Ranko Pavleš ovu je darovnicu datirao između 1277. i 1309., a također se ne slaže s odbacivanjem podataka iz nje «jer ako se i radi o krivotvorini iz XVII. stoljeća, teško da su svi podaci u njoj izmišljeni. Vjerojatno je krivotvoritelj imao pred sobom neki dokument s kraja XIII. ili početka XIV. stoljeća.»
Postoji sačuvan prijepis darovnice kralja Ludovika I. Anžuvinca od 8. studenog 1356. godine. Kralj je koprivničkom župniku sv. Nikole izdao povelju, za koju Čazmanski kaptol tvrdi (kod prepisivanja) da je napisana na pergameni i zapečaćena kraljevskim pečatom i da su je u Kaptolu do riječi prepisali. Vladar je poništio darovnicu kojom su nekoć banovi kraljevstva u Slavoniji poklonili župnoj crkvi sv. Nikole u Koprivnici posjed Jakušinec, što bez kraljevog dopuštenja nisu mogli darovati. Kralj je taj posjed svojom voljom ponovno darovao koprivničkoj župnoj crkvi. U pouzdanost ovih podataka treba ozbiljno posumnjati jer prikazuju kasnije stanje i odnose u Koprivnici početkom 17. stoljeća. Možda je posjed Jakušinec u blizini Kaznetina koje se spominju u kraljevskoj ispravi pisanoj u Požunu (danas Bratislava) 29. studenoga 1548. godine. U Kaptolskom arhivu čuva se još jedna neobjavljena isprava Ludovika I. iz 1346. koja se tiče Koprivnice i Zagrebačke biskupije.
Iako je u historiografiji dokazano da su dvije prije spomenute darovnice nevjerodostojne, one ipak pokazuju da su franjevci u Koprivnicu došli u drugoj polovici 13. stoljeća. To je potpuno razumljivo jer su franjevci (kao i dominikanci) općenito običavali osnivati svoje samostane u gradskim naseljima. Svi izneseni podaci pokazuju da je kolonizacijski val kojim je nastala Koprivnica završio najkasnije do druge polovice 13. stoljeća, kada Koprivnica pokazuje sve karakteristike gradskog naselja.
Sa sigurnošću možemo utvrditi da je crkvu sv. Nikole srušio Petar Keglević. To je vidljivo iz jednoga pisma bana Nikole Zrinskog Petru Kegleviću iz 1555. iz kojega se vidi da su u Koprivnici srušene dvije crkve (župna Sv. Nikole i hospital Sv. Matije s hospitalskom crkvom) u podgrađu «insuburbio». Isto potvrđuje još jedna isprava iz 1557. Diana Vukičević-Samaržija smatra da se župna crkva Sv. Nikole nalazila «najvjerojatnije u današnjem dijelu Koprivnice zvanom Miklinovac.» Rudolf također misli da se crkva nalazila u Miklinovcu te da je porušena između 1542. i 1546. Prema njemu «crkva se morala porušiti, jer je stajala upravo na onom mjestu, gdje se kopala graba oko naselja.» Koprivničanci su za rušenje svoje župne crkve okrivili vojne vlasti («Nijemce»), što nije u skladu s ranije iznesenim podacima. Ranko Pavleš po drugoj strani smatra da «kralj počinje ustrojavati Vojnu krajinu na vlastelinstvu kada je ono došlo u njegove ruke, tj. 1546. godine te je vojska mogla srušiti crkvu tek nakon te godine. Funkciju koprivničke župne crkve vršila je nekadašnja samostanska crkva Blažene Djevice Marije koja je nekada pripadala franjevcima. Još je godine 1612. koprivnički župnik Matija Šantić «plebanus B. M. V. incivitateKaproncza». Isti se 1614. godine spominje kao «parochusecclesiaeSanctiNicolaiepiscopi…». Prema ovim podacima moglo bi se zaključiti da je između 1612. i 1614. godine došlo do promjene naziva koprivničke župe iz Blažene Djevice Marije u Sv. Nikolu.
Oltari
S pretvaranjem najstarije crkve sv. Nikole u samostansku crkvu usporedno je tekao proces gradnje nove crkve sv. Nikole, no o tome nisu poznata pouzdana vrela. Ranko Pavleš utvrdio je da je ova crkva bila zidana te da je osim glavnog oltara imala pobočne oltare sv. Mihaela, sv. Križa i sv. Jakova. Prema zapisniku kanonskog pohoda iz 1615. može se vidjeti da se ova crkva nalazila na prostoru opkopa oko koprivničke utvrde, a tada su se još mogli vidjeti njeni ostaci.
Zbog važnosti donosim cjeloviti prijevod na hrvatski jezik početnog dijela zapisnika kanonskog pohoda koprivničke župe iz 1615. godine: „Crkva Svete Marije od Koprivnice… Posjetio sam župnu i redovničku crkvu osnovanu pod imenom svete Marije koprivničke kažem redovnička (crkva) jer su je nekoć posjedovali sami redovnici. Crkva svetog Nikole (koja je nekoć bila župna i koja se spominje u katalogu-popisu crkava Komarničkog arhiđakonata) tako je do temelja porušena da joj se ni tragovi ne vide budući da je kopan ondje prema prilikama opkop pun vode. Kažem župna (crkva) jer od onog vremena, od kada je spomenuta župna crkva do temelja porušena, spomenutu crkvu svete Marije ne posjeduju samo redovnici, nego i župnici bez razlike. Od ove crkve, premda je nekoć bila glasovita, kao što se vidi po ostacima, zasada je preostalo samo svetište (ili sakristija). Ostala građevina je uništena i na njoj je sagrađena utvrda… „
U zapisniku kanonske vizitacije, tj. u popisu crkava iz 1615. godine spominju se crkve «S. Maria de Capronicza» i «S. Nico(lai) de ead. Caproncza», a u neposrednoj okolici Koprivnice spomenuti su sakralni objekti: «S. Emerici de Jakusinczi» i «S. Michael(is) Arc(h)a(n)g(eli) de Ca(m)po Caproncen(sis)». Koprivnička župna crkva imala je oltar Blažene Djevice Marije, u jednom sudskom sporu od 24. svibnja 1640., kada je postignut dogovor između tužitelja Ivana Desonville i tuženika Bartolomeja Andriusa koji je uvredljivim riječima napao Katarinu, kćer Ivana Desonville, da za kaznu kupi 24 svijeće za oltar koprivničke župne crkve. (“…altariBeataeVirginisinecclesiaparochialiCaproncensi…”).
Kada je zagrebački kanonik Andrija Vinković 8. ožujka 1659. godine pohodio koprivničku župu, zapisao je da je župna crkva sv. Nikole nekada bila crkva Blažene Djevice Marije u nebo uzete. Radilo se o tome da je odlaskom franjevaca crkva bila napuštena te je vraćena župi Koprivnica i dobila je titular sv. Nikole biskupa.
Nova crkva sv. Nikole bila je zidana među bedemima i dovršena prije 1657. godine, a 14. svibnja spomenute godine posvetio ju je zagrebački biskup Petar Petretić. Ostatku stare crkve bilo je dodano svetište sa svodom i još neki dijelovi sa stropom. Pod je bio potaracan opekom. Pred oltarom su bile klupe. Osim zidanog kora crkva je imala još šest drvenih korova koji su se nalazili naokolo na gornjim dijelovima zidova. Četverokutni toranj bio je podignut od temelja, ali mu gornja kupola još nije bila prekrivena limom. U donjem se dijelu tornja nalazila nadsvođena sakristija. Onaj dio krova, koji se nalazio nad ostatkom stare crkve uz nasip, bio je prekriven crijepom, dok je krov nad svetištem i novoizgrađenim dijelom crkve bio pokrit dašćicama. U crkvi su bila tri oltara: sv. Nikole koji se nalazio u nadsvođenom svetištu, Blažene Djevice Marije u nebo uzete nalazio se na zidu sa strane epistole, a oltar sv. Mihaela na zidu sa strane evanđelja. Svi su oltari bili posvećeni. Crkva je imala četvera vrata. Dvoja su bila s ulične strane, treća su vodila s bedema na kameni kor, a četvrta iz župnoga dvora. Crkva je imala osam prozora, od kojih su tri bila okrugla, a pet ih je imalo oblik piramide. Na glavnom oltaru je bilo drveno svetohranište koje je izradio rezbar. U njemu se čuvao presveti oltarski sakrament. Od stare crkve preostale su drvena ispovjedaonica i drvena propovjedaonica. Kod svakih vratiju se nalazila po jedna kamena posuda u kojoj je bila blagoslovljena voda.
Od inventara, crkva je imala tri srebrna i posvećena kaleža s isto takvim pliticama. Dosta je velika bila srebrna i pozlaćena posuda iz koje se dijelila presveta pričest. Crkva je imala jedan srebrni i pozlaćeni kalež koji je težio oko 50 lota, a uz to i relikvije raznih svetaca. Za svagdašnju uporabu imala je tri para kositrenih svjetiljaka, a također dvije srebrne i djelomično pozlaćene svjetiljke, jedan novi kalež (nepozlaćen) te još jedan kalež koji je bio u izradi. Ispostavilo se da je veliki srebrni i bogato pozlaćeni kalež vlasništvo koprivničke crkve. Za njega se prije govorilo da pripada župnoj crkvi sv. Ivana u Ivancu. Crkva je imala dva ciborija, od kojih je jedan bio srebrn i pozlaćen, a drugi bakren i pozlaćen. Također je imala srebrnu i pozlaćenu pokaznicu s dva tornjića i s križićem među njima. Pred svetohraništem je svjetlila svjetiljka. Nad oltarima se nalazilo 14 svijećnjaka (12 bakrenih, dva kostrena). Još je crkva imala zvončić i svjetiljku koja je služila svećeniku kada je bolesniku nosio presvetu pričest. Župna crkva posjedovala je mnogo crkvenih odijela i rubenine – između ostaloga, trinaest raznobojnih i većinom svilenih misnica.
Do 1. srpnja 1661. godine u novi toranj župne crkve stavljena su zvona koja su prije toga mnogo godina visjela na drvenim stupovima blizu crkve. Godine 1671. spominju se četiri oltara u koprivničkoj župnoj crkvi. Broj oltara do 1680. godine povećan je na pet: sv. Nikole, Sv. križa, sv. Mihaela, sv. Florijana i čudotvorne Blažene Djevice Marije. Iza sjedala kod glavnog oltara sv. Nikole nalazila se na južnoj strani krstionica. Ispovjedaonica je bila na zapadnoj strani pod zidanim korom (postojala su još četiri drvena kora). Drvena propovjedaonica bila je kraj vrata koja su iz crkve vodila u sakristiju. U tornju su bila tri zvona i sat. U crkvu su vodila troja vrata (dvoja s južne, a treća sa sjeverne strane).
Hospital
Koprivnički hospital sa crkvom sv. Ane je prije 1345. godine utemeljio spomenuti Grgur iz Koprivnice, čazmanski prepozit i kasniji čanadski biskup, te oboje datirao. Rektor koprivničkog hospitala 1501. godine bio je svećenik Nikola. U drugoj polovici 16. stoljeća u Koprivnici je postojao hospital sv. Matije s kapelom koji se spominje 1555. i 1557. godine. Također se spominje hospital s kapelicom Blažene Djevice Marije 1556. godine. Tada je kralj Ferdinand zapovjedio Luki Sekelju, upravitelju koprivničke utvrde, da mora vratiti oranice i livade što ih je oteo koprivničkom hospitalu i kapeli Blažene Djevice Marije. Prihod s oduzetih oranica i livada upotrebljavao se za uzdržavanje koprivničkih siromaha i rektora spomenute kapelice. Godine 1636. imamo podatak o tome «koliko zeromah na kraynevaras premore z pazkumnassegareodunika dosta u dobrom redu sznage…» Uvjetno rečeno, broj hospitala mogao bi govoriti o broju marginaliziranih u gradu. Hospital uz nekadašnju franjevačku crkvu spominje se 1659. u istrazi o boravku franjevaca u Koprivnici. Prema mišljenju Ranka Pavleša, u njegovu sastavu nalazilo se kupalište, koje se spominje 1660. godine. Koprivnička ubožnica vjerojatno je krajem 17. stoljeća bila preseljena na Florijanski trg (sjeverozapadno od utvrde), a porušena je nakon 1742. godine.
Prvi podatak o postojanju župnog stana je iz 1548. godine. On je vjerojatno bio uz staru župnu crkvu sv. Nikole. Nakon preseljenja župnika iz porušene crkve sv. Nikole u staru franjevačku crkvu, vjerojatno je bio preseljen i župni stan. Prema svjedočenju Tome Natulije župni stan krajem 16. stoljeća odnosno početkom 17. stoljeća je bio južno od župne crkve do samih vrata, spojen s crkvom. Kraj župnog dvora bila je škola, a obje su zgrade tada bile jako stare. Ove su zgrade bile porušene iz vojničkih razloga jer je na njihovu mjestu bio podignut dio utvrde.
Novi župni stan uz crkvu sv. Nikole bio je izgrađen u vrijeme župnika Nikole Poderkovića, sredinom 17. stoljeća. U svrhu njegove gradnje je komarnički vojvoda Mihael Trumbetašić poklonio 17 zlatnika, dok je ostali trošak gradnje podmirio spomenuti župnik. Prema izvješću kanonika Vinkovića od 8. ožujka 1659. godine, župni dvor bio je naslonjen na crkvu, a bio je sagrađen uz nasip po nekim starim ruševinama između župne crkve i skladišta hrane za vojsku. Župni dvor bio je znamenita zgrada, a nadilazio je sve kuće u gradu. Godine 1680. je imao dva kata, a bio je smješten neposredno uz župnu crkvu. Donji dio bio je zidan, a gornji je bio građen od pletera.
