piše: Matija Dolenec
Ima jedno pravilo u životu koje nikad nije zaobiđeno, prevareno, opovrgnuto i koje je tolko nemilosrdno da slama i najjače likove. Pravilo glasi: Dok osjetiš potrebu da počneš hvaliti sam sebe, to znači da su dani ponosa i slave iza tebe. Uzmimo primjer našeg Nikice, koji je nekad bil Niđo. Nekad se tu radilo o nemilosrdnom predatoru koji nije imao niti trunke milosti prema ribama svih vrsta. Niđo je bil na vrhu prehrambenog lanca, genocidni uništavač ribljeg fonda i čednosti među ženama. Bil je podmukli terminator bez potrebe da se hvali, jer su njegova djela govorila sama za sebe. Bilo je to vrijeme bezosjećajnog promiskuiteta i krvavih pohoda gde nije bilo milosti niti za nevine niti za slabe. To vam je, kak da velim, bilo vreme strašnog tour de forcea kojeg se nebi posramil ni Đingis-kan. Bilo je malo ili nimalo riječi i mnogo djela. Nije bilo osvrtanja kod zapomaganja ranjenih, nije bilo krvnih pretraga niti brojenja kalorija na deklaraciji jogurta u Eurospinu. Sad, nakon tolikih godina moći, kak smo rekli Niđo je sad Nikica i ima mladog prijatelja Mišoja.
Oni zajedno gledaju Premiership, jedu skir, zezaju se i škakljaju. Ima tu još malo zajebancije, ali ipak ne takve da se v zube stavi nekaj kaj ima više od 10 grama šećera na 100 grama proizvoda. Jesu oni malo luckasti, ali ne baš tolko da se pije punomasni jogurt. Ima još vica u Nikici koji je ostal tolko slobodnog duha da na mesec pojede i dva kolača. Vidi se po njemu da mu je ostala ta divlja narav, jer ponekad pojede i malo suhih kobasi, makar su one loše za kolesterol. No, unatoč i dalje ludom životu kojeg Nikica provodi nad budnim okom mladog i potentnog Miše, ima jedna caka koja ga odaje, a to je samohvala i izrazita osjetljivost na bilokakvu argumentaciju koja sadrži bilo kaj osim himničkih hvalospjeva njegovog lika i djela. Često se iz njegovih ustiju čuju ovakve rečenice: „Nikica je opet sve napravil, sam Nikica misli v napred, a ne kak vi v nazaj. Nikica još more…, u gle ovu deklu, ona bi bila baš za Nikicu.“ Ili na primjer dok se nekaj dogodi, sasvim neočekivano, Nikica je nekim čudom znal da se bu to dogodilo, jer je, kak izgleda, on član nekog supertajnog i pomalo nadnaravnog kolegija superljudi, koji, eto, imaju moć predskazanja. No, budimo pošteni i nemojmo se smijati Nikici. Jer u svima nama ima malo ili malo više Nikice. Isto tak, kak izgleda, svoje glasove dali smo za Nikice koje gledamo svaki dan podvečer, na bilo kojem dnevniku i to kao prvu vijest. Pitate se ima li lijeka da se izbjegne ovakva sudbina, jer svi bumo prije ili kasnije sišli s trona i osjetili potrebu da ukažemo na svoju slavnu prošlost. Na svoje pothvate tijela i duha.
Sve nas, no dobro, ne sve, jer neki budu imali sreće pa ih kosac bude zel na naglo i brzo, ali ove ostale čeka mučno prisjećanje nekadašnje snage i moći, a ne budu svi sretni da kraj sebe imaju mladog Mišu kao potporu. Ima li lijeka za ovu bolest koja pokvari ljudski duh i čini ga kivnim i trulim. Pa ima, ribičija je to. Dok vidiš da drugo nemreš, dovleči se pred vodu, postavi štape, peči kobase na žaru, pij dobra vina i čekaj griza. U tom okruženju čovjek nema potrebe hvaliti se nekadašnjim pothvatima mladog tijela i duha. U tom okruženju tijelo više nije važno, a duh svakim danom postaje sve mlađi. U ribičiji, kad ste sami ili uz dobro društvo, nema potrebe za osobnom zamjenicom „ja“, nema potrebe za nečim čega više nema i nikad se nebu vrnulo. Kraj vode, kak i u smrti, smo svi isti, maleni beznačajni i sretni, a priče o mladenačkim osvajanjima, bilo onim pod plahtama ili na profesionalnom planu, postanu samo životopisne priče, a ne hvalisanja koja su posljedica samo prividne nemoći. Možda bi Nikica trebal malo više ići na ribolov i sa sobom zet mladog Mišoja, koji bi mu u dugim zimskim i vrućim ljetnim noćima milovao splasli mu ponos i cjelovao rane nanesene nemilosrdnim neletima vremena.
FOTO ilustracija
