Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Križevci i Koprivnica kao vojna i civilna središta u vrijeme ratova s Osmanlijama…

Piše: Hrvoje Petrić

Križevci i Koprivnica u vrijeme ratova s Osmanlijama imali su dvojnu funkciju: vojnu i civilnu. Pripajanje njihova cijelog gradskog prostora teritoriju Vojne krajine, koja se postupno formirala, nije bilo moguće već zbog povlastice koje su imali ovi gradovi. Koprivnica je gradske privilegije dobila u 14., a Križevci još sredinom 13. stoljeća, no područje njihovih utvrda ipak je spadalo upravi Vojne krajine. Time su razvojne mogućnosti za povećanje stambenog prostora, a time i broja stanovnika bile prilično ograničene, a njegov povlašteni položaj stalno su u pitanje dovodili kapetani koji su u njoj bili nastanjeni. Često su u Koprivnici i Križevcima mjesecima bile smještene veće vojne postrojbe. Kapetani su, kako smo već govorili, narušavali autonomna prava odlučivanja građana, koja su postojala na papiru, zamjenjujući izabrane gradske suce sucima po vlastitom izboru, stavljali su izvan snage prava lova i ribolova u okolici grada ili su rekvirirali teritorije, koji su pripadali gradu, u vojne svrhe.

Osiromašivanje Križevaca i Koprivnice započelo je u prvoj polovici 16. stoljeća (a možda i ranije), uz druge uzroke, i zbog slabljenja trgovine sjever-jug, izazvanog gospodarskom krizom, međuplemićkim sukobima i upadima Osmanlija. Među uzroke slabljenja Koprivnice i Križevaca možda bismo mogli dodati i činjenicu što u svojoj najbližoj okolini nisu imali dovoljan broj sela kojima bi služili svojim središnjim funkcijama.

Krizevci oko 1566.

U opisu Koprivničkog vlastelinstva iz 1548. godine vidi se da je Koprivnica proživljavala demografsku krizu. Tada je u gradu živjelo samo 116 obitelji (84 građana, 25 inkvilina i 7 kmetova). Moguće je procijeniti da tada u gradu Koprivnici živi nekoliko stotina civilnih stanovnika. U jednoj su obitelji u prosjeku živjele barem tri osobe pa je Koprivnica mogla imati oko 350 civilnih stanovnika. Pridodamo li ovoj procjeni podatak prema kojem su u Koprivnici 1554. godine bila popisana 192 vojnika, naša je procjena iznosila oko 500-600 stanovnika Koprivnice sredinom 16. stoljeća, no i ovu je procjenu moguće podvrgnuti kritici. Ako uzmemo podatak da je u južnoj Hrvatskoj prosječni broj ukućana u prvoj polovici 16. stoljeća iznosio 10 i ako ga primijenimo na Koprivnicu, onda bi na 116 obitelji došlo oko 1100 civilnih stanovnika koji bi zajedno s vojnicima činili ukupno 1300 stanovnika Koprivnice. No kao i u slučaju Varaždina, ovako visoki broj ukućana bio je vjerojatno bio viši od stvarnog stanja.

Osiromašivanje

Koprivnica je od početka do sredine 16. stoljeća doživjela gospodarsko osiromašivanje i očiti pad broja ukupnog stanovnika o čemu dovoljno govori usporedba broja poreznih dimova za 1517. godinu kada su popisana 82 porezna dima i 1554. kada je Koprivnica imala 32 dima, dakle, dva i pol puta manje poreznih dimova. Spomenimo da se već 1520. mogao vidjeti znak novog poremećaja koji je jasni pokazatelj demografske i gospodarske krize jer je za tri godine broj dimova smanjen na 79, od kojih su četiri pripadala siromasima, što bi najvjerojatnije značilo da su tada siromašni činili najmanje pet posto ukupnog stanovništva grada. Ako prihvatimo brojku o oko 1200 stanovnika oko 1520., onda bi procjena o oko 500 stanovnika oko 1554. značila da Koprivnica ima oko dva i pol puta manje stanovnika, što bi odgovaralo smanjenju broja poreznih dimova.

Koprivnica u 16. stoljeću

Izgleda da je vjerojatno usmjeravanje slavonske trgovine prema unutarnjoaustrijskim zemljama imalo utjecaj na demografska i gospodarska kretanja u ovim gradovima. Pretpostavljamo da je to usmjeravanje pomoglo Koprivnici u usporavanju i ublažavanju krize. U drugoj polovici 16. stoljeća stanje se u Koprivnici bitno izmijenilo. Za Križevce, nažalost, nemamo sačuvane podatke. Kao pokazatelj stabilizacije od sredine 16. stoljeća, mogu se uzeti podaci iz kojih se vidi da se studenti iz Koprivnice na sveučilištima ponovo javljaju 50-ih i 60-ih godina 16. stoljeća. Drugi pokazatelj stabilizacije (pa čak i rasta) istih godina je porast broja poreznih dimova između 1554. i 1573. sa 32 na 45, odnosno za gotovo 50 posto. Nakon 1573. Koprivnica je ponovo zapala u gospodarsku i demografsku krizu jer je 1574. bila opustošena gotovo trećina dimova, a 1576. svi su dimovi bili opustošeni od Osmanlija, da bi 1596. bila popisana samo četiri dima.

Ustaljivanjem granice te stvaranjem vojnokrajiškog obrambenog sustava u Koprivnicu i Križevce došla je vojna posada, većim dijelom sastavljena od njemačkih vojnika. U Križevcima je 1553. popisano 400 vojnika, a glavna gradska ulica ubrzo se prozvala «Germanicaplatea». Nazočnost vojske ublažavala je gospodarsku krizu jer je vojska kupovala hranu od građana i domaćeg stanovništva, no u tome je najveću korist imalo plemstvo koje je preprodavalo proizvode. No u trgovini sudjeluju i kmetovi, a vjerojatno i građani Križevaca.

U koprivničkoj utvrdi povećava se broj vojnika, od 1554. do 1577. sa 192 na 530, što je pokazatelj povećanja nesigurnosti nakon 1573. godine. Broj vojnika kasnije je smanjen pa je 1580. godine iznosio 441.

Nazočnost vojske donosila je probleme, najčešće je bilo potezano pitanje jurisdikcije nad gradom koju su vojne vlasti nastojale prisvojiti. Tijekom 17. stoljeća izbijali su sporovi između križevačkog krajiškog kapetana i gradskih općina u Donjim i Gornjim Križevcima. Odnosi između njih regulirani su tek 1635. godine u vrijeme kapetana Hansa (Ivana) Jakoba Gallera. Sukobi civilnih i vojnih vlasti nastavili su se i nakon 1635. godine, a 1687. vladar je potvrdio regulaciju iz 1635. godine. Primjer nategnutih odnosa između vojnih vlasti i civila u Križevcima vidljiv je iz pisma koje je iz Križevaca u Graz 17. listopada 1678. uputio Janoš Zlatec.

Krajiški su se zapovjednici tijekom druge polovice 16. stoljeća počeli miješati u rad koprivničkog magistrata. Zastupnik grada Koprivnice na Ugarskom saboru u Požunu prosvjedovao je protiv toga. Tužbu je primio i uvažio nadvojvoda Matija koji je iz Požuna 9. ožujka 1595. javio koprivničkom zapovjedniku da njemu i drugim krajiškim časnicima zabranjuje miješanje u rad koprivničkog gradskog suda. Isti je dan nadvojvoda Matija izdao još jednu ispravu kojom je vojnim vlastima zapovjedio da su se vojnici koji posjeduju zemljište na gradskom teritoriju, u pitanjima tih zemljišta, dužni pokoravati gradskoj jurisdikciji.

Kralj Rudolf je, slično kao i ranije nadvojvoda Matija, 1603. godine zapovjedio vojnim osobama u Koprivnici, koje su posjedovale imanja na gradskom teritoriju, da moraju plaćati obvezatne civilne takse. Kralj je kapetanima, vojvodama i ostalim vojnicima, koji se nalaze u Koprivnici i drže građanske kuće, odredio da moraju plaćati od njih kako kraljevsku diku tako i ostala podavanja, kao i osobe građanskog staleža. To je praktički značilo da se vojne osobe podvrgnu javnim teretima koje su redovito snosili građani, ali i otvaralo mogućnost njihova ravnopravnog sudjelovanja u civilnim poslovima i mogućnost sudjelovanje u gradskoj upravi. Cilj odluke vjerojatno nije bio izjednačiti vojne s civilnim stanovnicima u pogledu gradskih samoupravnih prava, već je prije svega bila povezan s teškom naplatom poreza koji su bili potrebni jer se još vodio tzv. Dugi rat (1593.-1606.). Problemi s plaćanjem poreza nisu bili odmah riješeni što je vidljivo 1604. godine, kada se Hrvatsko-slavonski sabor tužio kralju Rudolfu zbog toga što grad Koprivnica ne plaća porez.

Gradnja cesta

Odnose između grada Koprivnice i koprivničkog kapetana regulirala je 1635. posebna kraljevska komisija u kojoj su sudjelovali predstavnici hrvatsko-slavonskih staleža i kraljevskih vojnih vlasti. Komisija je utvrdila da vojne vlasti gotovo svakodnevno nanose različite štete građanima i dobrima slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice. Nakon 1635. više nije bilo ozbiljnijih nesuglasica između civilne i vojne uprave, iako je manjih kriznih pojava bilo do kraja 17. stoljeća.

Očito se u drugoj polovici 17. stoljeća počelo razvijati gospodarstvo grada Križevaca. U Križevcima je mitnica postavljena 1660. godine, a njenim prihodima popravljale su se postojeće ceste. Izgrađene su i neke nove kao npr. cesta od Križevaca preko Varaždinskih Toplica do Varaždina 1641. godine. Godine 1697. vladar je građanima Križevaca vratio prihode vinotočja, pijacovine te mesarenja. Unutar bedema vino se moglo prodavati samo uz dopuštenje kapetana.

Također u Križevcima jačaju cehovi, što je pokazatelj gospodarskog rasta. Čizmari su 1646., a krznari 1649. godine preuzeli pravila istovrsnoga zagrebačkoga odnosno gradečkog ceha. Još su bravari i ostrugari iz Donjeg grada u Križevcima osnovali 1510. godine zajednički ceh. Njegova su pravila 1521. godine preuzeli zagrebački bravari, kovači, ostrugari i sabljari. Križevački je ceh do kraja 16. stoljeća prestao djelovati, godine 1647. ponovno je osnovan ceh željezarske struke, koji je svoja pravila preuzeo od zagrebačkih majstora, onih istih koji su za svoj rad preuzeli pravila starog križevačkog ceha iz 1510. godine. Godine 1646. sastavljena su pravila križevačkog lončarskog ceha.

Gospodarski se razvoj mogao vidjeti i u procesu doseljavanja stanovništva, a posebice okolnog plemstva. U gradu franjevci 1626. dobivaju bivši samostan augustinaca, a 1667. dolaze i pavlini (na poticaj Ivana Zakmardija Dijankovečkog), koji 1674. godine osnivaju gimnaziju (ukinuta 1786.). Godine 1661. vladar Leopold I. izveo je prvi pokušaj ujedinjenja Donjih i Gornjih Križevaca, no taj pokušaj ipak nije bio proveden u djelo. U tome je uspjela tek Marija Terezija 1752. godine.

Buduća će istraživanja vjerojatno utvrditi kako je usmjeravanje slavonske trgovine prema austrijskim zemljama imalo utjecaj na križevačka gradska naselja. Ranije smo pretpostavili da su Gornji i Donji Križevci oko 1520. imali približno 1500, oko 1550. godine oko 400 stanovnika. U vojnim popisima od 1630. do 1678. u Križevcima je bilo popisano 67 haramija, 76 njemačkih vojnika i 100 husara – ukupno 243 vojnika. Ako pretpostavimo da su Križevci poput Koprivnice imali stotinjak građana te da je dio vojnika imao žene i djecu, moguće je da je početkom 17. stoljeća tamo živjelo ne manje od  500 stanovnika.

U 17. je stoljeću s južne i jugoistočne strane utvrde postojalo podgrađe koje je bilo dio Donjeg grada dok je tada Gornji grad imao još dosta malo stanovnika. Godine 1706. u župi Križevcima bila su popisana 242 kućedomaćina. Stjepan Krivošić u svojoj je procjeni broj kućedomaćina množio sa 5,9 pa je dobio da je 1706. godine u župi Križevci živjelo oko 1430 stanovnika, a 1700. godine ih je po procjeni istog autora bilo oko 1400. Ako bismo pretpostavili da je tamo bilo najmanje četiri, a najviše pet stanovnika po jednom kućedomaćinu, krajem 17. i početkom 18. stoljeća u župi Križevci živjelo bi 1000-1200 osoba. To je nešto niža procjena od one koju je objavio Stjepan Krivošić uzevši u obzir da je na jednog kućedomaćina u drugoj polovici 18. stoljeća moglo doći šest osoba. Iako smo bliži razmišljanju da je župa Križevci krajem 17. stoljeća mogla vjerojatno imati 1000-1200 stanovnika, ne bismo u potpunosti odbacili ni Krivošićevu procjenu od oko 1400 stanovnika, barem dok se ne nađu novi izvori ili metode kojima ćemo se približiti procjeni broja stanovnika ove župe.

Kada smo utvrdili približni broj stanovnika župe Križevci ostaje nam zadatak napraviti pretpostavku koliko su stanovnika mogli imati Gornji i Donji Križevci kao gradska naselja. Godine 1706. u Gornjim i Donjim Križevcima popisano je 170, a u predgrađima Karan i Podgajec još 20 kućedomaćina, tj. na križevačkom gradskom prostoru popisano je ukupno 190 kućedomaćina. Ako bismo za grad Križevce primijenili isti kriterij za procjenu kao i u Varaždinu od prosječno najmanje četiri, a najviše pet stanovnika po jednoj kući odnosno kućedomaćinu, onda bi početkom 18. (a vjerojatno i krajem 17.) stoljeća u gradu Križevcima (Donjem i Gornjem) živjelo ne manje od 700 i ne više od 1000 stanovnika.

Koprivnica se u drugoj polovici 16. st. pretvorila u važno vojno središte, pa je broj vojnika i časnika, a ovi su zasigurno imali i obitelji, igrao tada najznačajniju ulogu u ukupnom broju stanovnika. Sigurni demografski i gospodarski pad civilnog stanovništva djelomično je ublažavala nazočnost vojske, čija je brojnost nadoknađivala demografske gubitke i vjerojatno utjecala na stabilizaciju ukupnog broja stanovnika Koprivnice. Utjecaj tzv. Dugog rata (1593. do 1606.) može se vidjeti po gospodarskom i demografskom slabljenju Koprivnice krajem 16. i početkom 17. stoljeća.

Stanovništvo

Broj civilnih stanovnika Koprivnice, prorijeđenih dodatno utjecajima tzv. Dugog rata, vjerojatno početkom 17. stoljeća, nije bio velik. Prema izvješću Stjepana Patačića Ugarskoj komori od 22. travnja 1614. godine, Koprivnica je bila više vojna utvrda nego grad, a građani su u njoj držali samo dvadesetak kuća. Nije poznat ukupan broj kuća u utvrdi pa je vrlo teško donositi procjene broja stanovnika. Kao pomoć za procjenu broja stanovnika utvrde mogu nam poslužiti podaci o vojnoj posadi. Primjerice 1630., 1644., 1651. i 1678. godine u koprivničkoj je utvrdi bilo 173 njemačkih vojnika te još 8 pripadnika artiljerije, 100 husara i 75 haramija. Iz ovih se podataka može vidjeti da se broj vojnika u koprivničkoj utvrdi tijekom 17. stoljeća uglavnom nije mijenjao. Ako zbrojimo maksimalno osamdesetak civilnih stanovnika s 356 vojnika, dobivamo podatak od oko 450 stanovnika koprivničke utvrde. Pretpostavimo li da su popisani vojnici vjerojatno mogli imati obitelji u utvrdi, te da su neke vojne obitelji imale djecu koja su živjela s njima, procijenjeni broj stanovnika mogli bismo dodatno povećati. Kako su neki vojnici vjerojatno bili oženjeni, a dio ih je imao djecu, moguće je pretpostaviti da ranije dobivenom broju treba pribrojiti još 200-300 osoba. Na osnovu iznesenoga Koprivnica je početkom 17. stoljeća imala ne manje od 700 stanovnika. Ovakvim postupkom možemo pretpostaviti da je i 1659. godine u koprivničkoj utvrdi mogla živjeti ne manje od 450 i vjerojatno ne više od 700 osoba.

Stanovništvo Koprivnice i Križevaca povećavalo se prije svega doseljavanjem. U izvorima zabilježeni doseljenici su bili podrijetlom iz gotovo svih dijelova hrvatskih zemalja (od Jadranskoga mora do rijeka Mure i Drave), iz raznih dijelova prostora Osmanskog Carstva (Bosanskog i Kaniškog pašaluka), s njemačkog (prvenstveno Štajerske), mađarskog i talijanskog govornog područja te današnjeg slovenskog prostora. Najveća je koncentracija doseljenika iz sjevernog dijela Hrvatsko-slavonskog kraljevstva (iz prostora između Kupe, Sutle, Mure i Česme). Oni iz južnijih krajeva (Dalmacije, Primorja, Like i Korduna) bili su relativno rijetki.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI