piše: Stjepko Gambiroža
Nastavlja se akcija bojkota trgovina koje nas „deru“, a sva je sreća pa se u bitku protiv tih pohlepnika ponovno uključila i Vlada. Ograničene su cijene dodatnih 40 proizvoda u trgovinama, a jedan od uvjeta za trgovce glasi da su „prodajni objekti veći od 400 m2 dužni osigurati poseban dio trgovine za ove artikle“. Eto, dobit će tako svi veći trgovački centri nešto što bismo mogli nazvati kutkom za sirotinju. Prostor na kojem će se okupljati oni koji možda nemaju mogućnosti izdvojiti za neki artikl koji se nalazi izvan ograničenih 70, dok će oni koji si mogu priuštiti luksuz poput mekog, finijeg toaletnog papira koji ne puca u najgorem trenutku i savršeno prianja uz analni otvor, ostatkom dućana šetati nadmeno kao da su upravo osvojili naslov prvaka svijeta u pikadu.
Čeznutljivo će penzioner dok stoji u tom kutku za sirotinju i puni košaricu proizvodima sa zamrznutom cijenom, a opet vjerojatno skupljim nego na siromašnom zapadu, gledati u one rijetke kako se bahato razbacuju novcem u ostatku dućana. Dok ovaj prvi neće imati izbora, već kupiti tvrde, suhe kekse bez punjenja od kojih bi mu mogli puknuti ionako već prilično potrošeni zubi, onaj drugi će se gostiti Domaćicama ili nekim sličnim delikatesnim keksima umočenim u čokoladu. I tako je mantra o nevidljivoj ruci tržišta koja će sama od sebe regulirati sve nepravilnosti na terenu neslavno završila u kutku za sirotinju šoping centra. Postoji ta teorija da tržištem ne bi trebalo upravljati izvana, već da će sudionici, potaknuti konkurencijom, svoje ciljeve usklađivati s ciljevima društva u cjelini. Svjedoci smo da je to u nas savršeno funkcioniralo jer svi dobro pamtimo bezbrojne trgovačke lance koji su propali jer su ih kupci kažnjavali zbog previsokih cijena.
Također se jako dobro sjećamo i vremena kada se u nas pojavio jedan strani trgovački lanac koji je stigao s tako niskim cijenama u odnosu na konkurenciju da ih je gotovo sve u samo nekoliko mjeseci poslao u bankrot. A oni drugi koji su uspjeli preživjeti morali su se prilagoditi i također spustiti cijene kako bi netko dolazio kod njih. Ako se ne sjećate ova dva primjera, bez brige, niste ludi, to sam izmislio i nikad se u nas nije dogodilo, no nešto slično se moglo, čak i trebalo dogoditi. Zanimljiv podatak mogli smo pročitati neki dan u jednim dnevnim novinama koji kaže da je hrvatska Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja u 14 godina naplatila 5 milijuna eura kazni dok su njihovi češki kolege u samo godinu dana naplatili gotovo 11 milijuna eura kazni.
Kako u nas funkcionira tržišna utakmica možda najbolje prikazuje slučaj s tržnice iz jednog grada tu u blizini Podravine. Jednog dana ondje se pojavio jedan novi poljoprivredni proizvođač. Zakupio je čovjek uredno štandove, platio koliko je trebalo, a potom jabuke, krumpir i ne znam više što ponudio po bitno nižim cijenama od onih koje su nudili ostali prodavači na tržnici. Dok su svi oni prodavali krumpir za tri kune po kilogramu, on ga je prodavao za kunu, a dok su svi ostali prodavali jabuke za pet kuna po kilogramu, on ih je prodavao za tri. I u samo nekoliko sati taj je novak prodao sve što je imao jer se vrlo brzo pročulo da netko nudi proizvode po bitno nižim cijenama od ostatka konkurencije. No, u trenutku kada se spremao kući, taj novi proizvođač je shvatio da su mu prerezane sve četiri gume na kombiju kojim je stigao na tržnicu.
Bila je to jasna poruka konkurencije da ne ruši cijene i ne uzima im njihove kupce jer se očito neće dobro provesti, a zapravo cijelo tržište u nas funkcionira na gotovo identičan način. Ako se to što imamo uopće i može nazvati tržištem.
