Piše: Robert Mihaljević
Dugogodišnja radnica Podravke ovih je dana dobila otkaz zbog krađe šest kilograma Vegete iz pogona. Poslodavac nije imao milosti, premda vrijednost ukradene Vegete u veleprodaji iznosi tek oko 37 eura, a radnica je, kako se čuje, prvi put ulovljena u takvoj nečasnoj raboti.
Anonimni izvori iz sindikalnih krugova u medijima su protestirali zbog takve odluke navodeći loše materijalne prilike obitelji u kojoj je muž u mirovini, a žena, eto, ostala bez posla. I još su pričali kako cijeli život radi u pogonu otprilike za bijedni minimalac. Odluka se na koncu nije promijenila. Podravkin vrh time je svima jasno poručio kako ima nultu stopu tolerancije na krađu imovine tvrtke. I kako više nema oprosta.
Podravkina povijest obiluje primjerima krađe proizvoda iz pogona. Nekad je poslodavac bio mnogo tolerantniji prema takvim pojavama pa je bilo, primjerice, uobičajeno da se Vegeta gotovo svakodnevno prodaje na tržnicama ispod pulta ili čak putem malih oglasnika. I ne samo Vegeta – našle su se tu i paštete i kobasice, Lino lada i Čokolino, Dolcela i juhe. Danas toga više nema, barem ne u tolikoj mjeri.
Poznat je, recimo, slučaj radnika Franje koji je osuđen na deset mjeseci uvjetnog zatvora jer je pune tri godine uzimao robu iz skladišta Podravke. Na koncu su mu dokazali da je ukrao gotovo pola tone Vegete, više od 300 pakiranja Fanta, 60-ak kocki za juhu, 40-ak pudinga, pa i kilogram i pol papra. Franjo se poslije žalio kako je to učinio iz očaja jer mu je žena nakon rastave uzela kuću. On je ukradenu robu, dakako, prodavao da si popravi kućni budžet.
Po deset mjeseci uvjetnog zatvora prije par godina dobilo je i troje bivših podravkaša, koji su osuđeni za krađu oko 200 kilograma robe iz tvrtke. Maznuli su 60-ak Lino lada, 45 goveđih gulaša, 30 kilograma Vegete, 70 limenki tune, 30-ak staklenki Vegete, 24 staklenke ljutih feferona i 150 kokošjih pašteta. Viličarem su iz skladišta oko 2:30 ujutro pokušali iznijeti pripremljenu paletu, ali su ih zaustavili zaštitari.
Bilo je i samoubojstava. Javnost u Koprivnici još pamti slučaj otprije 15-ak godina kad se jedan radnik odlučio ubiti nakon što je dobio otkaz zbog krađe pola kilograma Vegete. Pokušao ju je iznijeti iz kruga tvrtke skrivenu pod jaknom. Uručen mu je tada izvanredan otkaz i kasnije je počinio suicid. Nesretnom radniku je to očito bio okidač za odluku nakon koje više nema povratka. Uzroci su, dakako, bili mnogo dublji, premda su mnogi mediji tada otvoreno i bez ograda za njegovu smrt izravno optuživali Podravkino poslovodstvo. Bila je to jako opasna teza.
No, nama se u sjećanju posebno urezao slučaj otprije 20-ak godina, kad je radnik Podravkine mesne industrije Danice također dobio izvanredan otkaz jer su ga ulovili u krađi raznih proizvoda. Radnik je bio član sindikata, pa su kolege sindikalci organizirali potpisivanje peticije kojom se tražilo da se kradljivca vrati na posao. Peticiju je potpisalo više od 50 radnika Podravke i predana je poslovodstvu tvrtke. Sve je, dakako, vrlo brzo procurilo u javnost pa su mediji, na opće zgražanje, izvijestili o toj nesvakidašnjoj sindikalnoj akciji u Podravki.
Ako se vratimo na priču s početka teksta – nedavni otkaz radnici koja je ukrala šest kilograma Vegete – primijetit ćemo da je na portalu Index u anketi s pitanjem je li otkaz bio prestroga kazna za kradljivicu Vegete čak 75 posto čitatelja odgovorilo potvrdno: Da, prestroga je to odluka. Kako je u anketi sudjelovalo više od 24.000 ljudi, ispada kako bi Podravkinoj zaposlenici tu nesmotrenost oprostilo barem 18.000 osoba. No, kako smo se uopće doveli u situaciju da je krađa Vegete i pašteta društveno prihvatljiva pojava? Što se to dogodilo s nama pa da na takve slučajeve gledamo s prešutnim odobravanjem?
– Ha, kradu svi, sused. Krali su i nekad, u onoj državi, samo nisu se falili i nisu pričali o tome. Radnici su krali, o da, i direktori su to znali, ali su prelazili prek’ toga. Plaće su bile male. Ak si fkral malo, niko te nebu na red prizival“ – zaustavila me nekidan susjeda, bivša podravkašica, koja je osjetila potrebu da prokomentiramo nedavni otkaz kradljivici Vegete.
Krađa je, dakle, utkana u naš genetski kod. Nekoć je sve bilo društveno vlasništvo, dakle naše, pa je onda bilo samorazumljivo da malo uzmemo kad nas već ne plaćaju najbolje. Direktori su također krali i nikad im vlas s glave nije pala. Doduše, ne kao danas. Lopovluk, onaj kokošarski, bio je posve prihvatljiv obrazac ponašanja. Kao što je to bilo i podmićivanje policije, političara, liječnika, državnih i javnih službenika. Novac u kuverti, šunka i picek, skupa pijača i uvozna kava, odojak i vino. Začarani krug iz kojeg je bilo nemoguće izaći.
A onda je došla pretvorba i privatizacija, ušli smo u turbulentnu tranziciju s krvavim ratom za samostalnost. Nastavilo se krasti, ovaj put naveliko. Ljudi na položajima i moćnici više se nisu zadovoljavali novom vikendicom i automobilom. Počele su se pljačkati cijele tvornice, banke i tvrtke u društvenom vlasništvu. Nakon pretvorbe i privatizacije koja je rađena usred ratnog vihora, ostala je gomila repova i ogromna sumnja u kriminal epskih razmjera. Nitko bitan za to nije odgovarao.
Čak ni meštar hrvatske tajkunske privatizacije Miroslav Kutle, koji bi se iduće godine kao slobodan čovjek mogao iz BiH vratiti u Hrvatsku. Većina optužbi protiv njega pala je u vodu, a par onih u kojima je možda bilo ponešto čvršćih dokaza otišlo je – ili će otići iduće godine – u apsolutnu zastaru. Kutle nije kriv, a bogami ni Josip Gucić, koji je koprivničkoj javnosti ostao u sjećanju kao grobar nekadašnjeg maloprodajnog lanca Izvora, najjačeg u regiji.
Proteklih desetljeća sudilo se i brojnim direktorima Podravke i Belupa koje se teretilo za različite malverzacije ukupno teške stotine milijuna kuna. Nitko nije osuđen. Baš nitko. Neki su procesi odbačeni već u istrazi, drugi su otišli u zastaru, a treći su završili pravomoćnim oslobađajućim presudama. Posljednji slučaj, afera Spice, također je okončan oslobađajućim presudama za većinu aktera; tek dio osuđen je na simbolične kazne.
Ipak ostaje činjenica kako se iz afere Spice u nekoliko godina u Podravki nagomilalo više od pola milijarde kuna dubioznih gubitaka. Na koncu se ukupni akumulirani gubitak od nevjerojatnih 524 milijuna kuna tijekom 2012. godine pokrio računovodstvenom akrobacijom, odnosno pojednostavljenim smanjenjem kapitala. Nominalna vrijednost dionice, naime, smanjena je s 300 na 200 kuna. Knjigovodstveno je taj gubitak nestao iz Podravkine bilance, ali tvrtka je u stvarnosti veliki minus morala još dugo pokrivati iz tekućeg poslovanja.
Ako se, dakle, i dalje pitate kako to da javnost uglavnom ne osuđuje radnike koji kradu Lino ladu, papar i Fantove iz Podravkinih pogona, samo se još jednom prisjetite naše novije povijesti. Tradicije u koju je kokošarsko mažnjavanje tako snažno usađeno da bi ga svakako valjalo zaštititi kao nematerijalnu kulturnu baštinu.
FOTO Arhiva
