piše: Stjepko Gambiroža
Već neko vrijeme je 76 magičan broj hrvatske politike. Upravo toliko je ruku potrebno u Saboru da bi vladajući održali većinu, a praktički otkako je Plenković premijer stalno se polemizira o tome hoće li se i kad će se dogoditi da ostane bez te jedne ručice nužne za donošenje zakona. Premda imaju puno veće prihode od nas, i saborski zastupnici su samo ljudi. Baš kao i nama, i njima se može dogoditi da ih recimo uhvati sraćka pa jednostavno ne mogu doći na sjednicu kada se treba izglasati nešto bitno. Ili možda u tom slučaju dolaze u pelenama, baš kao što se nekoć pričalo da u pelenama rade blagajnice jednog trgovačkog centra pošto im za radnog vremena nije dozvoljen odlazak na zahod.
Kako su saborski zastupnici ljudi poput nas, može im se dogoditi da im umre djed ili baka, tetak iz Kanade baš kada treba doći na sjednicu i podići ruku. Plenkoviću sigurno nije lako dok razbija glavu oko toga hoće li jednog od 76 uhvatiti migrena baš u trenutku kad treba izglasati proračun ili će mu krepati anlaser baš kad putuje na sjednicu, a iscurila mu je baterija mobitela.
Nije lako tu heterogenu skupinu držati pod kontrolom jer svi oni žele iskoristiti činjenicu da su baš oni 76. ruka. Jedan bi pare za ovo, drugi bi pare za ono, treći bi da se deportiraju svi Srbi skupa s Pupovcem. Četvrti ne može smisliti petoga, a peti četvrtog, dok šesti jednostavno ima teniski lakat i ruka mu je prirodno stalno u zraku. Plenkovićev krojač je možda i najzaposleniji čovjek u državi jer stalno mora iznova krojiti njegova odijela zbog stalnih povlačenja za rukave. Susreo se on s više žicanja nego oni koji svakodnevno prolaze zagrebačkim glavnim kolodvorom i ondje susreću po nekoliko tipova kojima fali euro, dva ili pet za kartu.
No, činjenica da sjediš za stolom s najmoćnijim čovjekom u državi koji ti ponekad šapne neku ključnu informaciju ili ti baci koju mrvicu sa stola, znači i da moraš napraviti sve što se od tebe traži. Kad šef kaže, moraš ići u Otvoreno baljezgati o nekoj temi o kojoj možda i nemaš pojma, nerijetko braniti neobranjivo. Moraš šefa hvaliti u svakom trenutku kada se ispred tebe pojavi mikrofon, a takav privid sklada bio je na snazi valjda otkako je Joža Manolić odlučio reći „Ne“ Tuđmanu sredinom devedesetih zbog neslaganja oko smjera kojim je Hrvatska tada krenula.
Nije u proteklih tridesetak godina bilo puno takvih slučajeva, eventualno kada je Dražen Budiša odlučio reći „Ne“ Ivici Račanu pa izveo svoj HSLS iz Vlade. A nakon Jože Manolića, ne najmoćnijem čovjeku u državi proteklih je dana, čitali smo u medijima, odlučio reći još jedan Podravac. Pravi metež nastao je u Saboru kad se shvatilo da je Zakon o kaznenom postupku izglasan sa 75, umjesto s natpolovičnih 76 glasova. Pogledavali su se međusobno koalicijski partneri u vladajućoj koaliciji i razmišljali tko je zaboravio podići ruku. Pogledom su jedan drugom pokazivali da su podigli ruku, a onda se ispostavilo da nema ruke Željka Lackovića, Đurđevčanina koji je u Sabor ušao na listi Domovinskog pokreta dok je sada u Klubu zastupnika Nezavisni i HSU. A njegova ruka jedna je od nekoliko sedamdesetišestih ruka o kojima ovisi vladajuća većina.
Nedostatak Lackovićeve ruke bio je simbolički ne Plenkoviću jer je on koji dan ranije očito rekao ne tome da Đurđevac i dalje zadrži status zasebnog opskrbljivača vodom, već ga je predao Bjelovaru. Možda je mislio Lacković da bi Plenković mogao popustiti baš zato što je njegova jedna od 76 potrebnih ruka, no ako bi po tom pitanju popustio jednom, zašto isto ne bi tražio i netko drugi. Iz te perspektive Lackovićev ne najmoćnijem čovjeku u zemlji, što Plenković bez ikakve konkurencije jest, možda djeluje donkihotovski, kao pokušaj borbe za nešto neostvarivo. No, isto tako Lackovićeva poruka time što je odlučio Plenkoviću uskratiti svoju ruku je da je spreman preuzeti rizik za interes ljudi koji su ga poslali u Sabor jer 99 posto glasova na izborima dobio je on u đurđevačkoj Podravini.
A interes stanovnika Đurđevca i okolnih mjesta u kojima su Komunalije distributer sigurno jest da imaju svog lokalnog dobavljača vode i da sami odlučuju o svojim izvorima i zalihama pitke vode. Makar to bio i kratkotrajan izostanak potpore vladajućima, Lackovićev potez možda djeluje očajnički jer i sam je on vjerojatno svjestan da je vlak po tom pitanju prošao i da je reforma uslužnih vodnih područja očito gotova stvar. Svejedno je on po tom pitanju odlučio pokazati zube i nije nemoguće očekivati da nekom drugom prilikom uspije nešto izvući. Ili će ga se pak Plenković riješiti jer ne treba brinuti, zainteresiranih za 76. ruku sasvim sigurno ima dovoljno.
FOTO arhiva
