Kada skine bijelu kutu, Ivana Merc, oftalmologinja iz Koprivnice, postaje prava trkačka zvijezda. Već devet godina članica je Atletskog kluba Koprivnica, a u tenisicama preuzima ulogu natjecateljice, sudjeluje na utrkama i maratonima, osvajajući kilometre i izazove s istom preciznošću kojom svakodnevno pomaže svojim pacijentima, pokazujući da se disciplina i strast mogu jednako uspješno primijeniti na stazu i u ordinaciji.
– Moja trkača karijera započela je prije devet godina, sasvim slučajno. Kad je organizirana škola trčanja koju je organizirao atletski klub Koprivnica, ja sam se uključila na nagovor prijateljice koja je vrlo brzo odustala, a ja sam ostala. Početci su bili jako skromni. Trenirali smo dva puta tjedno; sto metara trčanje, sto metara hodanje i bili su to krugovi oko naše gimnazije. Dobra atmosfera, društvo i motivacija trenerice učinili su da ostanem i zavolim trčanje – prisjetila se Ivana koja je krugove oko gimnazije ubrzo zamijenila gradskim trkama.
– Na početku, već nakon tri mjeseca trčanja, prvu utrku odradila sam na gradskoj trci u Karlovcu, 2,5 km. To je bilo nevjerojatno iskustvo. Osjetila sam da postoje i drugi ljudi koji trče te sam dobila motivaciju za daljnje izazove – ispričala nam je Ivana čiji je sljedeći izazov stigao za godinu dana, kada je osjetila da je spremna da istrči svoj prvi polumaraton.
– Prvi polumaraton uspjela sam istrčati za nešto manje od dva sata, što mi je dalo veliki motivacijski poticaj. Nakon toga upisala sam se u Atletski savez Hrvatske i prijavila za državna prvenstva u polumaratonu. Potaknuta primjerom drugih trkača koji su se upustili u maratone, odlučila sam iskušati i tu izazovnu dionicu od 42 kilometra. S obzirom na tempo polumaratona, maraton je zahtijevao oko četiri sata trčanja, ali trenerica me uvjerila da sam spremna nakon pet godina priprema. Moj prvi maraton bio je u Zagrebu i ponosno ga se sjećam, a uspjela sam ga istrčati ispod četiri sata. Taj je trenutak, kao i cijela priprema za maraton, bio nezaboravno iskustvo koje me potpuno „navuklo“ na ovaj sport. Pripreme su bile zahtjevne i iscrpljujuće, posebno po vrućini. Treninzi su često morali počinjati u pet ujutro jer bi već u osam sati bilo nesnošljivo vruće, a trebalo je istrčati i tri sata. Nikad nisam mislila da ću se dizati tako rano i trenirati u takvim uvjetima, a bilo je tu i puno dvojbi – s osmijehom nam je ispričala. Ivana danas iza sebe ima istrčanih šest maratona, s različitim rezultatima. Među njima su i dva iz serije najpoznatijih svjetskih maratona – London i Boston – na što je, kako kaže, iznimno ponosna.
– London je bio moj prvi veliki maraton i nezaboravno iskustvo. Trčati pored svih znamenitosti, od Greenwich Villagea do Buckinghamske palače, rame uz rame s 45 tisuća trkača, bilo je fascinantno. Iznenadila me organizacija jer je sve teklo glatko i besprijekorno, što je dodatno obogatilo cijelo iskustvo. Boston je poseban maraton jer je upravo tamo rođena ideja velikih svjetskih cestovnih maratona. Prve godine nisam uspjela osigurati mjesto zbog velikog broja prijava po dobi i spolu, ali sljedeće godine uspjela sam i doći na start. Trčati Boston za mene je ostvarenje sna svih tih velikih cestovnih maratona i iskustvo koje ću pamtiti cijeli život – s ponosom je rekla te dodala kako osim cestovnih utrka, voli i trail trčanje, koje je potpuno drugačije iskustvo. Umjesto gužve i buke, tu vlada tišina šuma i potoka, a staze su zahtjevne zbog brda, dolina i spustova koji traže maksimalnu koncentraciju. Trkači se međusobno pomažu i bodre, što trail čini posebnim i zajedničkim iskustvom. Koprivnička oftalmologinja okušala se i u trail utrci Monterossa koja je smještena u planinskom masivu u Alpama, drugom po veličini nakon Mont Blanca, s vrhovima visokim gotovo 5.000 metara, poput Matterhorna u Švicarskoj.
– Za pripreme za tu utrku volim se našaliti da sam s našeg Stankovog vrha na Bilogori, koji je visok samo 300 metara, preselila na Monterossa trail na 3.000 metara nadmorske visine – rekla nam je te otkrila kako joj je sljedeći plan istrčati sedam najpoznatijih svjetskih maratona – London, Tokyo, Berlin, New York, Boston, Chicago ili Sydney – te da postoji posebna medalja za one koji uspiju istrčati sve. Upravo je taj izazov njezin cilj, a ideja da jednog dana možda i ona uspije u tome dodatno je motivira.
– Poručila bi budućim atletičarkama, pogotovo onima koje još ne znaju da će to postati, da jednostavno dođu i pokušaju. Maraton može zvučati nedostižnim, i meni je dugo bio takav, ali sve je stvar discipline i ustrajnosti. Trčanje me naučilo slušati svoje tijelo, poštovati granice, ali ponekad ih i pomaknuti. Najbolje je izazove savladavati postupno, korak po korak, dobro se pripremiti i uspjeh je gotovo zagarantiran. Naravno, tijekom priprema zna doći do kriza i želje za odustajanjem, ali pauza i povratak trčanju čine iskustvo još vrjednijim. Čak i najduže utrke, koje traju osam do deset sati, nude priliku za razmišljanje i introspektivu, što trčanje čini nevjerojatnim iskustvom, unatoč fizičkoj iscrpljenosti – poručila je za kraj.
FOTO privatna arhiva
