Piše Vladek Antolaš Mastermind
V nogomet se razmem ko Mara v krivu stvar, al imam osjećaje i logiku koja neumoljivo postavlja pitanja. No, i s to malo znanja nekad imam puno veći pregled terena nego neki od klasičnih pivopija i podupirača ograda na selskim ligama koji obitavaju i u našem gradu. Od prvih minuta sam znal da bude dobro po nas jer se mam vidlo kak naši drže Brazilce v nekakvoj nevidljivoj kutiji, a i da su Brazilci tak dobri ne bi pri nam igrali v selske lige. Nek se zna da penale nesem gledel (a ko normalen to more gledeti?).
Ova je kolumna objavljena u ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista…
Priznam da mi malo još oči suzne od naknadnih pregledavanja sretnih trenutaka objavljenih videa i sažetaka na društvenim mrežama. Gledam histeriju i metež, urnebes i slavlja navijača diljem Hrvatske pa mi milo. Gledam onog Perišićevog sina kak tješi Neymara pa opet mi milo. Gledam video i volim zvuk pogođene stative koja je bacila Brazil u tugu, a nas u trans. Pa opet pustim taj zvuk stative, a onda se vratim na obranu malog Livakovića.
Nadalje volim pročitati sve moguće strane novine kaj pišu lepo o nama, al sve to nekak v truc jer su nas dan prije svi otpisali pa čak i ono superračunalo koje po mojem mora na remont ili v reciklažno da mu Safet bakra zvadi. Truc je taj jedan od pokretača naše nacije.
Da ne ispada da sam ja sad nekaj posebno zavolel nogomet, nisam, ja volim iskrenu emociju, svoju i vašu. Sreća svih nas mi je bitna i volim taj osjećaj. Sport u ovakvim danima donosi neki osjećaj pripadnosti i osjećaj postignuća.
Ko narod volimo da si dokazujemo i da drugima pokazujemo naše mesto pod suncem. Nemamo problema slaviti te trenutke. Čim smo u većim govnima u našem realnom životu, tim nam ovi trenutci sreće više znače i trebaju. Nije tajna da u svakodnevnom životu ne gospodarimo svojim izborima i da smo ovisni o politikama raznih političara i gubimo osjećaj kontrole pa si i svaki mali uspjeh u sportu proslavimo ko svoj osobni, ko neku svoju osobnu slobodu jer nam tad nitko ništ nemre.
Emocije su iskrene u ovakvim trenutcima jer svi igrači potječu iz malih sredina, poznati nam, dostupni su, stvarni ljudi i dobri dečki i nisu došli do uspjeha nepotizmom nit nasljednim linijama, već odricanjem i radom i to je nama blisko u toj cijeloj priči i zato s lakoćom velimo da smo „mi“ pobedili, čak i mi koji nit znamo kak je lopta okrugla. Kad bi se s iz nogometa maknula politika i „trgovina ljudima“ to bi stvarno bio najplemenitiji sport na svijetu. Nekad na nogomet gledam ko prostituciju za muške jer ruku na srce, prodaju ih zbog mogućnosti njihovih tijela, al ok, to bu neka druga tema.
Nama za zdravu pamet treba ta cika i huk nakon pobjede i pičkaranje dok su penali, nogomet nam lek bez recepta i mi se ko nacija u tim trenutcima resetiramo i praznimo loše stvari.
Molim Boga da nam takva krv precirkulira i u normalnom svakodnevnom životu da se obudimo i borimo za sebe kak se Vatreni bore za nas. Malo je oportuno čekati svetska prvenstva da se nacija ujedini za dobru stvar, a očigledno je da moremo biti jedinstveni barem 120 min plus penali.
E sad, dal nekom nije u interesu da budemo jedinstveni i ponosni Hrvati celo vreme pa nas pomalo svadi, to vi sami zaključite.
FOTO HNS
