piše: Stjepko Gambiroža
Koliko se promijenio svijet oko nas i navike ljudi možda najbolje pokazuje primjer zgrade u kojoj živim. U prizemlju se nalaze poslovni prostori u kojima su godinama, valjda otkako je zgrada napravljena negdje krajem sedamdesetih ili početka osamdesetih, bile trgovina cipelama i trgovina bijelom tehnikom. I, naravno, birtija koja je znala biti početna točka vikend izlazaka dok smo bili mladi, voljni i željni divljih noćnih provoda. Prvo je zatvorena birtija, potom je nestala trgovina bijele tehnike, a na kraju i trgovina cipelama i sada su umjesto njih ondje teretana i onaj prostor koji ne znam kako bih točno nazvao i ima li uopće neko službeno ime, no prostor je to u koji ljudi dovode djecu na proslavu rođendana i da se iskaču i istrče.
Dok su teretane već odavno postale svakodnevica i po gradu ih valjda danas ima jednako kao i birtija i frizerskih salona, ti prostori za dječje rođendane počeli su se pojavljivati tek nedavno ili se to meni samo čini. A kako dobar dio vremena kada sam kod kuće provodim na balkonu upražnjavajući lošu ovisničku naviku da ne zasmrdim prostor dimom, tako mogu dobro vidjeti koliko roditelja dovodi svoju djecu u taj prostor. Nekoć su se ti dječji rođendani organizirali kod kuće, stigao bi čopor balavaca u stan od 50 ili 60 kvadrata, mame bi ispekle nekoliko tona palačinki i napravile koji bokal Cedevite. Dok su djeca divljala po stanu, a mame trčale za njima i u hodu pospremale nered, tate bi obično sjedili za stolom u dnevnoj sobi, možda kartali belu. Pili su oni neke čudne napitke o kojima tada ništa nisam znao i tek sam koju godinu kasnije shvatio zašto su pred kraj rođendana tate nerijetko postajali još gori i glasniji od djece koja bi u tim večernjim satima nerijetko i pozaspala.
Nije nam tada trebao nikakav odrasli animator kako bi nam dao ideje za igru ili nas potaknuo da ne sjedimo kao klade, već nam je tih nekoliko kvadrata sobe bilo dovoljno za cijeli sijaset igara koje smo nerijetko i sami izmišljali. Igrališta možda i nije bilo tako puno kao danas kada su najčešće prazna ili se klinci na njima nađu pa igraju nogomet na mobitelima, no bila su krcata djecom. Trčalo se i padalo po neravnim i grbavim terenima, a zbog načina života danas nikoga i ne čudi da više studija pokazuje kako današnja djeca u prosjeku imaju slabije razvijene motoričke sposobnosti, slabiju ravnotežu i koordinaciju nego prije.
No, kao da nije dovoljno što ti prostori za dječje proslave niču kao gljive poslije kiše, a ljudi hitaju da na nekoliko sati ondje ostave svoje potomke i koju stotinu eurića ili koliko već košta organizacija proslave rođendana, već sam negdje na Internetu vidio da postoji nešto što se naziva i Spa centri za bebe. Znači spa centar za bebu, novorođenče, dojenče ili kako se sve ne naziva to malecko stvorenje staro tek nekoliko mjeseci kojem vrlo vjerojatno i nije jasno što se oko njega događa i tko su ti veliki ljudi koji stalno skaču oko nje ili njega i znaju izgledati pomalo bedasto dok rade grimase.
I nude takvi spa centri masažu, plivanja ili bolje rečeno plutanja i hidroterapiju za bebe, vjerojatno sve ono što svatko bebi ionako može ponuditi kod kuće u kadi. Dok svi kukamo kako nemamo novca, vjerojatno nikad u povijesti čovječanstva nije postojalo više načina i lokacija za potpuno bespotrebno razbacivanje istog tog novca kojeg nikad dovoljno. Gdje god se čovjek zapravo okrene, nudi se neka prigoda za trošenje novca na nešto što nam i nije nužno potrebno, a na primjeru moje zgrade vidimo kako se društvo sve više okreće uslugama. Malih specijaliziranih trgovina sve je manje, a sve je više velikih i još većih trgovačkih centara u kojima se može kupiti, kako se kaže, od igle do lokomotive.
FOTO ilustracija
