Ljubav je ništa, bitna je navika, ljubav prođe, a navika ostaje. Tako je u braku, tako je i u politici. Ljubav, strast, entuzijazam, ono što je ljude pokretalo na početku nekog puta, pretvorilo se u naviku, a potisnuti strah od promjena, novog početka ili gubitka visokih primanja, privilegija i društvenog statusa dovoljan je razlog da se navike ne mijenjaju.
Svi političari, načelnici, gradonačelnici i župani nakon svakih izbora imaju isti cilj, pobijediti na izborima za četiri godine. Oni, koji su po prvi put izabrani i još su pomalo naivni i puni entuzijazma, taj cilj žele ostvariti realiziranjem brojnih projekata koje su biračima obećali u predizbornoj kampanji, a oni koji iza sebe imaju barem jedan mandat i nešto iskustva znaju da za novu izbornu pobjedu nije nužno potrebno puno rada, nego samo mudro raspoređivanje općinskog ili gradskog proračuna. No, to opet ne znači da tijekom četiri godine ne treba baš ništa raditi i realizirati neki infrastrukturni projekt, normalno da treba, proračunski novac mora se potrošiti. U zadnjih desetak godina, gotovo svi projekti u općinama i gradovima financiraju se novcem iz europskih fondova pa u proračunu ostaje dovoljno novaca za vođenje izborne kampanje tijekom cijelog mandata. Padom broja stanovnika, broj birača je sve manji i za izbornu pobjedu potreban je sve manji broja glasova, u nekim općinama za to ih je dovoljno samo par stotina. Izlazak na izbore u Hrvatskoj je davno prestala biti građanska dužnost. Danas na izbore izlaze samo motivirani birači. Jednima je motiv samo želja za promjenom i boljim životom, ali tih je sve manje, dio ih je odselio iz države, a oni koji su ostali već su izgubili svaku nadu. Drugi su oni koji su motivirani za izlazak na birališta zbog straha da ne izgube neke privilegije ili ih tek žele steći. Da, motiviranje birača za izlazak na izbore je ono čime se političari najviše bave tijekom mandata, a ljude danas najviše motivira novac. O tome tko će pobijediti na izborima odlučuju materijalno motivirani birači, a njih najlakše motivira onaj koji kontrolira proračun, znači onaj koji je na vlasti, i zato je takve danas gotovo nemoguće pobijediti na izborima. Oni odlaze samo kad žele ili kad naprave baš neku tešku glupost.
Hrvatska je jedina zemlja na svijetu gdje ljudima da bi se bavili nekim hobijem nije potreban novac, dovoljno je samo osnovati udrugu, udruga će dobiti novac iz proračuna, a hobi se od troška može pretvoriti i u izvor zarade. Na izbore ne izlaze i ne biraju pobjednike oni koji „skrolaju“ po TikToku, nego oni koji kućni budžet upotpunjuju dnevnicama, honorarima ili barem besplatnim pićem, jelom i plaćenim putnim troškovima koje dobivaju u nebrojenim udrugama koje organiziraju izlete, turnire, tečajeve, izložbe, koncerte, festivale i performanse. Posebno zahvalni birači okupljaju se u vatrogasnim društvima, udrugama žena i sportskih klubovima, a svima je zajedničko da se obilato financiraju iz općinskih, gradskih i županijskih proračuna i okupljaju u društvenim domovima. Kvalitetna briga o toj skupini birača zapravo je najbitnija za ishod budućih izbora, a sve što je potrebno toj, ustvari vrlo ne zahtjevnoj skupini birača je nešto novca iz proračuna, malo pažnje i bar jedan posjet godišnje.
Župan održao prijem za karatiste, župan potpisao ugovor s vatrogascima, župan na otvaranju izložbe pisanica, župan na obilježavanju godišnjice udruge žena, u županiji održan sastanak župana i županijskih pročelnika, župan svečano potpisao ugovor o donacijama, župan svečano potpisao ugovor o potporama, župan podijelio novce vjerskim zajednicama, župan prisustvovao otvaranju sajma, župan na danima narcisa, župan posjetio srednju školu…. ovo je otprilike sadržaj poziva koji dolaze iz županije. Svečana potpisivanja, svečane podjele, prisustvovanja obljetnicama, skupštinama, sajmovima i utakmicama, a to je samo dio protokolarnih obaveza župana. I tako svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec i svaku godinu, i to već 17 godina. Ako mislite da je to lako, zamislite da u idućih 20 godina svaki mjesec morate na jedne svatove, jedan rođendan, jednu godišnjicu braka i jedne krstitke, a na svakom od tih događaja ne poznate više od polovice ljudi, a drugu polovicu znate samo površno i vidite ih jednom ili dva puta godišnje. Eto, tako je i našem županu. Da je svaki mjesec imao samo jednu godišnjicu, obljetnicu, svečano potpisivanje, svečano primanje ili dan općine, u zadnjih je 17 godina od kada je župan, na svakom takvom događaju bio više od 200 puta. Ali on ne samo da je bio, on je morao držati i govor, biti simpatičan, nasmijan, pohvaliti domaćine i nešto im obećati. Kakvi se osjećaju miješaju u glavama političara kad svaki tjedan odlaze na neku skupštinu ili obljetnicu gdje ih ispred društvenog doma dočekuje desetak dobro raspoloženih ljudi? Veseli li ih to ili im je od toga već muka? Dok se sa svima rukuju, uhvate se za barem jednu malo znojavu ruku – to je obično ruka predsjednika društva koji je danima napet zbog govora koji mora održati pred visokim uzvanicima i salom prepunom ljudi. A u punoj dvorani zrak je težak, miris vlage i friško lakiranog brodskog poda miješa se s mirisima iz kuhinje gdje vrijedne seoske žene još dovršavaju večeru za sve uzvanike. Stolovi u domu su besprijekorno složeni u nekoliko naizgled beskonačnih redova, a diskretni sjaj jednokratnih, plastificiranih stolnjaka, uredno postavljenih tanjura od arkopala i salveta u boji općinske zastave, dvoranu čine još ljepšom nego inače. Dvorana je puna ljudi, stigli su svi uzvanici i večer može početi. Nakon izbora radnog predsjedništva, prema jednoglasno usvojenom dnevnom redu sve ide svojim redom. Predsjednik društva iz unutrašnjeg džepa sakoa vadi dva puta presavijeni svežanj A4 papira na kojem je pripremljen govor. Govor je isprintan na više listova, ali ne zato što je dug, nego zato što je pisan verzalom, boldanim slovima i velikim proredom. Prored je velik jer je trebalo ostaviti mjesta za zadnje intervencije koje se rade penkalom prije samog početka sjednice, a obično se svode na dodavanje ili križanje imena uzvanika koji su, ili nisu stigli. Župan obično govori kratko, pomalo i duhovito, pohvali predsjednika i društvo, zahvali na dobroj suradnji, obeća da će im županija i on i dalje pomagati. Nakon što se na bini izredaju svi kojima se pruži prilika, od amaterske glumačke skupine do dječjeg zbora, počinje „drugi dio“, a to je večera i druženje. To je za župana najteži dio večeri jer ga svi žele pozdraviti, nešto ga pitati, nešto predložiti ili ga nešto zamoliti, a on sve mora strpljivo i sa smiješkom poslušati, jer on tu i je zbog njih, a oni su birači i svaki stisak ruke isplatit će se na izbornom listiću. Da, to je jedna od najvažnijih obaveza političara, obilazak baze tijekom mandata, jer cijeli mandat nije ništa drugo nego kampanja i samo je to dovoljno za pobjedu na idućim izborima. I zato smo s razlogom tu gdje jesmo.
FOTO arhiva
