Gledamo li 2023. godinu, odnosno proljetni dio prošle i jesenski aktualne sezone i izuzmemo li s popisa Šibenik koji je ispao te Rudeš koji je ušao, koprivnički prvoligaš najlošija je momčad u HNL-u. Otkrivaju to brojke koje kažu da su kroz cijelu godinu slavenaši skupili tek 31 bod. Preciznije rečeno, upisali su samo šest pobjeda, 13 remija, dok su 16 puta poraženi. Odnosi se to na periode u kojima su ih vodila trojica trenera, Zoran Zekić, Ricardo Moniz i Roy Ferenčina.
Dokaz je to da stvari ne idu u dobrom smjeru i da bi se klupska politika morala promijeniti. Pravog plana očito nema, luta se s idejama i igračima, a pogotovo strancima. Jako mali broj njih opravda očekivanja navijača i uprave, a pojačanja se mogu nabrojati tek na prste jedne ruke, iako je u svlačionici redovito vrlo prometno. Jasno, puno toga ovisi o financijama i Slaven po tom pitanju, a u usporedbi s ostalima, životari, no baš zato trebalo bi se više prilike dati mladićima poput Srbljinovića, koji je cijeli nogometni vijek proveo u Školi nogometa, ali se kasnije izgubilo povjerenje u njega. On je to nedavno naplatio, kada je matični klub izbacio iz kupa i posramio golom sa 70-ak metara.
Općenito gledano, u nogometu je nekad vrijedilo pravilo da stranac mora biti dvostruko bolji od domaćeg igrača ako želi zauzeti njegovo mjesto, no te su se vrijednosti u međuvremenu zagubile. Danas, nažalost, menadžeri vode glavnu riječ i dirigiraju kadrove mnogih klubova pa tako i Slavena. U aktualnom kadru tako imamo nekoliko upitnih stranaca, ali koji, ne sumnjamo, dobro naplaćuju svoje usluge. Istina, Ferenčina je neke od njih „pročitao“ i stavio na „hlađenje“, no i dalje je ta brojka prevelika pa nas ne čudi kada kaže da će na zimu neki od njih biti otpisani.
Da budemo još precizniji, aktualni kadar broji čak 10 stranaca, a pod one na koje se ozbiljno može računati spadaju tek Kosovar Hoxha i Ganac Agbekpornu. Caimacov je nekad bio stožerni veznjak, ali se nakon ozljede mora nanovo dokazati jer minutažu nije imao ni na posudbi u Rusiji, dok se svima ostalima bez pardona može pokazati palac dolje. Braniča Pllanu nismo ni vidjeli, jer otkad je ljetos došao vuče ozljedu, a Račić je bio starter prvih nekoliko kola, kada je dokazao da nije pojačanje i da ne može dirigirati obranom. Doveden je ubrzo Claudemir, koji je iskustvom trebao uspostaviti red u vezi, no pamtimo ga po višku kila, a nije ni Argentinac Cascini nekoliko razina iznad nekog domaćeg klinca, iako mu treneri daju redovitu minutažu. Krilni igrač Nongoh doveden je naknadno kao zalog za budućnost i on se tek mora dokazati, no zasad je sve neugodno iznenadio Kamberi, koji je s reputacijom klasnog golgetera došao zadnji, no djeluje amaterski. Kada je stigao klupski čelnici govorili su da smo dobili top pojačanje i čudili se kako je takav igrač došao u Slaven, no nekoliko tjedana kasnije te njihove izjave djeluju prilično neozbiljno. Što tek reći za Ortiza, koji kao napadač, također, nije zabio nijedan gol. Dolaskom Ferenčine on je bačen u drugi plan i kada trener spominje rezanje kadra tijekom zime, nekako smo sigurni da je Kolumbijac visoko na tom popisu za odstrel.
Postavlja se i pitanje odgovornosti onih koji su doveli sva ta silna imena, ali nekako smo navikli da takvo što u Slavenu ne postoji. Ozbiljne skautske službe, također, nema, a povjerenje je dano u ruke nekim domaćim dečkima i bivšim igračima, koji za taj posao, očito, nisu. Pravog sportskog direktora, isto tako, nema, a znamo da je upravo ta pozicija ključna u svakom klubu. Sve to rezultira onime što trenutno imamo. Brojnim anonimcima, lošim rezultatima i životarenju pri dnu prvoligaške ljestvice. Dok se te stvari unutar kluba ne srede, bojimo se da ni Slaven ne čekaju bolji dani…
FOTO: Nikola Wolf
