razgovarao: Vedran Tkalec
Koprivnički prvoligaš kroz povijest je razvio nekoliko jakih igračkih imena, ali ne i vlastitog trenera. Želimir Mešnjak bio je na pravom putu, ali onda kada je trebao samostalno preuzeti seniorsku momčad došlo je do razlaza i danas je Zekićev pomoćnik u Osijeku. Međutim, Mario Gregurina trebao bi biti taj. Nekad bivši igrač, cijeli je život vezan uz Slaven, a s obzirom na to da je profesionalnu karijeru zbog brojnih ozljeda okončao već s 29 godina, trenerskom se poslu rano posvetio. I nije pogriješio. Kažu da većeg trenerskog talenta Koprivnica nije imala, a pohvale stižu sa svih strana, jer rezultati izlaze na vidjelo.
Recimo, juniori, koje trenutno vodi, na početku sezone bili su na dnu i bez pobjede, a sada ih redaju, izborili su polufinale kupa, igraju moderno i u njihovim se redovima brusi nekoliko dijamanata koji pomalo kucaju na vrata prve momčadi. Imao je 35-godišnji Gregurina već iskustva i s prvom momčadi, jer bio je Monizov pomoćnik, a kao igrač je surađivao s brojnim trenerima i od svakoga nešto upio. Također, razvija se profesionalno, školuje se za UEFA PRO licencu, razmjenjuje mišljenja s imenima poput Ćorluke, Kranjčara, Pranjića i ostalih bivših reprezentativaca i na pravom je putu da se za njega kao za trenera tek čuje. Kako gleda na igračku karijeru, a kako na budućnost, koji su mu primarni ciljevi i kakvi su mu trenerski pogledi pročitajte u nastavku.
PL: Rano si objesio kopačke o klin. Igrači u tvojim godinama još uvijek su aktivni, što se točno dogodilo da si s 29 rekao zbogom profesionalizmu?
– Dogodile su se ozljede, koje su me zaustavile u tom nekom igračkom razvoju. Zadnje tri-četiri godine karijere imao sam problema s trbušnim zidom, jedne godine čak tri rupture jedno te istog aduktora i bilo je više mučenje nego uživanje pa sam se odlučio za takav potez, ali najvažnije je da danas ne žalim zbog te odluke. Rano sam otišao u trenerske vode i to je plus u svemu tome.
PL: Upisao si gotovo 200 službenih nastupa za Slaven. Bilo je tu velikih utakmica, a svi pamtimo Athletic Bilbao, kada si zabio za 2:1 i donio možda čak i najveću pobjedu u klupskoj povijesti.
– To su trenuci koji ostanu urezani u cijeli život. Pogotovo pobjeda protiv Bilbaa, koji je godinu ranije osvojio jedno od europskih natjecanja. Vodio ih je veliki trener Marcelo Bielsa, igrali su Fernando Llorente, Iker Muniain, tako da je to stvarno bio veliki uspjeh. Bio je osmi mjesec, na pripremama sam zadobio rupturu lista i taman se pred utakmicu oporavio. Počeo sam na klupi, ušao u 66. i tri minute kasnije zabio za pobjedu 2:1. Međutim, bilo je još velikih utakmica, kao pobjeda protiv Arisa. U Solunu nas je dočekalo totalno ludilo, fenomenalna atmosfera, svi u žutom, skaču po ogradi i zaštitnoj mreži, nešto posebno za iskusiti. Pamtit ću i zadnje kolo u Maksimiru, kada se Luka Modrić opraštao od Dinama, a tu je i finale kupa protiv Dinama u Osijeku. Kažem, bilo je puno sjajnih utakmica, tada je bila i drugačija atmosfera oko kluba, više navijača.
PL: Da, bila su to neka druga vremena, koja je sada teško zamisliti?
– Nažalost, sve se promijenilo. I rezultati, a samim time i odaziv publike i navijača. Moramo se svi nadati boljim vremenima i siguran sam da će doći. Svi u klubu toga smo svjesni, znamo što moramo raditi da bismo ljude vratili na tribinu, a dobar rezultat je osnovni preduvjet.
PL: Iz igračkog dresa brzo si se prebacio u trenerski, vodio pionire, kadete, bio pomoćnik u prvoj momčadi, a sad si i s juniorima. Dakle, u kratkom si roku prošao sve i već stižu pohvale sa svih strana.
– Sve to godi, kao i neke usporedbe, i to je dokaz da sam na dobrom putu. Nastavit ću u tom smjeru, još više ću se razvijati i nadam se vrlo skoro dobiti šansu voditi seniorsku momčad. Treba raditi na sebi konstantno i svaki dan, analizirati svaki trening, analizirati samog sebe i ići korak po korak. Važno je biti normalan, biti svoj, ne iskakati previše i to je neki put kojeg se držim.
PL: Školuješ se za UEFA PRO licencu, nedavno si se vratio sa seminara u Švicarskoj. Da malo pojasnimo čitateljima, to je kao doktorat, zadnji stadij trenerskog školovanja, je li tako?
– Da, tako je. Fenomenalno iskustvo. Sjajno je biti dio društva u kojem su Kranjčar, Ćorluka, Pranjić, Schildenfeld, a još je ljepše kada znaš da takva imena prate ono što radiš s juniorima i prepoznaju tvoj rad. To je dokaz da si na istoj valnoj duljini s tim bivšim reprezentativcima. Što se tiče UEFA PRO licence, nema nas mnogo u Podravini. Mešnjak je u Osijeku, Medenjak na Islandu, u Slavenu je šef škole Roman Sović i sad se ja školujem.
PL: Vratimo se na početak sezone, bio si pomoćnik Monizu. Kako je uopće došlo do te suradnje?
– Iskreno, bio sam malo iznenađen, ali ljudi u klubu odlučili su se na taj potez, koji je meni priznanje. Bilo je to veliko iskustvo, jer Moniz je kvalitetna osoba i trener, no nažalost, imao je problema oko adaptacije, stila igre, taktičke pripreme. Na kraju cijele priče, možda sam imao neka veća očekivanja s obzirom na to da je riječ o čovjeku koji je bio prvak sa Salzburgom i imao dosta uspjeha gdje god da je radio, ali eto, dogodilo se to što se dogodilo. Dok se pogleda šira slika, možda se naši domaći treneri previše podcjenjuju, jer radimo fenomenalne stvari, u korak smo s vremenom, živimo nogomet i imamo kapacitete za velike stvari.
PL: Kažu igrači da su pripreme bile opake, nikad jače?
– Pa može se reći, pogotovo za mlade igrače, ali ono što je moja generacija proživljavala prije 15 godina bilo je još teže. Svaki trener ima svoje principe i pripreme, uvijek je teško, pogotovo kada se radi bez lopte, ali za nogometaša to tako mora biti kako bi mu kroz sezonu bilo lakše. Sjećam se još uvijek kako je Petković nas trenirao. Možda je trener kojeg najviše cijenim, ali da se našalim, treninzima mi je vjerojatno skratio pet godina karijere.
PL: Moniz nije dugo izdržao, došao je Ferenčina, a s njim i određene rotacije koje su utjecale na tebe. Što se dogodilo?
– Bili smo zajedno dva-tri tjedna, kliknuli kao stožer, ali dogodio se poziv direktora Aleksovskog i ni u jednom trenutku nisam dvojio hoću li preuzeti juniore, jer znamo svi u kakvom su stanju bili. Srećom, okrenuli smo priču i danas smo baš dobri.
PL: Je li te to razočaralo na prvu, taj prijelaz iz seniora u juniore?
– Ne, nije me razočaralo, jer i ovdje je velika odgovornost. S trenerskog mi stajališta puno više koristi ova uloga glavnog trenera juniora, jer jedina odgovornost je na meni i sve odluke donosim uglavnom ja, iako sam oko sebe okupio i dobar stožer. Dobro surađujemo, komuniciramo i mislim da se to vidi na rezultatima. Sa mnom je Željko Sokač, zadužen za vratare, Luka Prvčić radi s drugom ekipom juniora i uskače u pomoć u svakom trenutku, Dario Potroško nam je kondicijski trener, a tu je i Luka Šarlija, koji nam radi analize. Dakle, to je sad jedan ozbiljan stožer kojeg se ne bi posramila ni seniorska ekipa.
PL: Preporodio si juniore. U 10 kola imate sedam pobjeda, na Poljudu ste preko Hajduka izborili polufinale kupa, igrate moderno, visoko pritišćete protivnike. To što radite nije mala stvar?
– Rezultat je samo nagrada toga što radimo. Ekipa je vrlo dobra i vjerujem da će pojedinci u budućnosti biti nositelji seniorske momčadi. Rekao bih da su Filip Krušelj i Adriano Jagušić već sad spremni za prvi sastav i da s njima ne bi bilo nikakvih problema, ali tu je još četiri-pet igrača koji su izlazno godište i koji kucaju na ta seniorska vrata. Ima velikih potencijala i u ulaznim godištima i to nas veseli. Kroz kratki će period u seniorskoj momčadi biti puno domaćih igrača.
PL: Kakva je priprema tih juniorskih utakmica. Ima li tu velike razlike naspram seniora?
– Priprema je ista kao i za seniore. Radim sve identično. Ako je utakmica u subotu, nedjelja je slobodni dan, ponedjeljak uvodni trening, u utorak već radimo individualne i grupne tehničko-taktičke stvari s pogledom na utakmicu koja je iza nas, da vidimo što možemo popraviti, ali i onu ispred. Srijeda je udarni kondicijski dan, gdje intenzivno radimo i na snazi, a četvrtak i petak je taktička priprema za utakmicu koja nas čeka u subotu. Dečki to moraju izdržati ako jednog dana žele ozbiljno zakoračiti u seniorski nogomet. Dapače, trebali bi još jače trenirati.
PL: Možemo li izdvojiti još nekog trenera u Školi nogometa?
– Rekao bih da je Vedran Purić veliki potencijal. Zajedno smo svaki dan u klubu već 20 godina i vidim da je maksimalno posvećen poslu. Ali nije jedini, ima tu puno mladih imena koja imaju potencijal i spremna su učiti, a važno je naglasiti da smo svi domaći i srcem vezani uz klub.
PL: Kakav je pogled u budućnost? Pretpostavljamo da je želja klupa prve momčadi?
– Primarno mi je ovu juniorsku sezonu privesti kraju na najbolji mogući način. Napravit ćemo sve da odemo do kraja i u grad i klub donesemo prvi, povijesni trofej ikada. Mimo toga, i dalje ću raditi najbolje što znam, nadam se da će ljudi iz kluba to prepoznati i da ću dobiti šansu u seniorskoj ekipi, što bi bila velika čast, ali i obaveza, jer to je moj klub. Nadam se da će se to dogoditi u skoroj budućnosti.
PL: Pratiš li svjetske trenere? Imaš li uzore?
– Pratim sve, uzore nemam, ali kada bi me netko pitao, uzeo bih miks onoga što rade Klopp i Guardiola. To i pokušavamo igrati. Visoki presing i intenzitet cijelu utakmicu, puno energije, što liči na Kloppa, a s druge strane, pokušavamo imati kontinuirane napade kroz puno pasova i sudionika u fazi napada, što je opet sličnije Guardioli. Dakle, to je neki moj put.
ŽIVI POSAO 24 SATA NA DAN I CIJELI TJEDAN
Nema dileme, puno je lakše biti igrač nego trener
PL: Dotakli smo se svega, prošli cijelu karijeru i na kraju nas zanima kakav je zaključak? Je li lakše biti trener ili igrač?
– Rekao bih da tu nema nikakve dileme. Puno je lakše biti igrač. Probudiš se, odradiš trening, fokusiran si na njega sat i pol i to je više-manje to, dok si kao trener fokusiran 24 sata na dan i cijeli tjedan. Moraš jednostavno živjeti taj posao i voditi brigu o svemu. Ne samo o igračima i treninzima, već i o suradnicima, navijačima, roditeljima, široko je cijelo to područje. Ali ne žalim se, radim ono što volim i u tome uživam. Mislim da je to u cijeloj priči i najvažnije.
FOTO Nikola Wolf
