piše: Nikola Cik
Mnogo je svećenika poteklo iz Đurđevca, a jedan među njima zanimljiv je i po tome što je bio pjesnik. Bio je to Josip Hajduković koji je rođen u Đurđevcu 31. siječnja 1885. u obitelji Bolte i Marije Hajduković rođ. Kenđelić koji su još imali sinove Ivana, Miju, Tomu, Đuru, Petra i Marka te kćeri Mariju i Anu (obje su bile udane u Ferdinandovcu). Otac Bolto umro je 1907. prije Josipovog ređenja za svećenika, a majka Marija nadživjela je sinove Josipa, Petra i Marka te umrla 1945. Pobožnost je Josip Hajduković očito naslijedio od roditelja, jer je za oca Boltu zabilježeno da je vrlo dobro poznavao kršćanski nauk. Stric majke Marije bio je svećenik Ivan Kenđelić (1851.-1932.), a pradjed crkveni starješina i zvonar u Đurđevcu sredinom 19. stoljeća. Kao dječak iz seljačke obitelji, Hajduković je mnogo radio sa svojim roditeljima i braćom, a školovanje je započeo u Đurđevcu 1892. Nastavio se školovati u gimnaziji u Zagrebu, gdje je maturirao 1905., a bogosloviju je završio 1909. Tada je u Zagrebu zaređen za svećenika.
Te iste 1909. objavljena mu je prva i jedina zbirka pjesama pod naslovom „Pjesme“ koja je tiskana u Zagrebu u Tiskari Hrvatskog katoličkog tiskovnog društva na 117 stranica. Hajduković je tada imao 24 godine, ali kao pisac i pjesnik počeo je objavljivati već 1901. kada mu je bilo 16 godina i kada je tek započeo gimnazijsko obrazovanje. To svjedoči o njegovoj nadarenosti, marljivosti i sklonosti pisanoj riječi. Prvo objavljeno djelo mu je zbirka narodnih zagonetki iz 1901. u zabavnom i poučnom listu za odrasliju mladež „Pobratim“. Zatim su mu pjesme objavljivane u listu hrvatskog katoličkog đaštva Luč od 1907. do 1909., a istodobno i u mnogobrojnim književnim, poučnim i zabavnim listovima i časopisima kao što su: Hrvatstvo, Prosvjeta, Pod zastavom Bezgrješne Djevice, Obitelj, Glasnik sv. Franje, Književni tjednik, Hrvatska straža, Hrvatske novine, Hrvatsko jedinstveno, Nezavisnost i drugima. To je ujedno prva faza Hajdukovićevog stvaralaštva u doba školovanja koja je rezultirala objavljivanjem spomenute zbirke pjesama. Nakon što je zaređen za svećenika, Hajduković je službovao kao kapelan najprije u Starom Petrovom Selu, zatim u Dugom Selu te u Varaždinskim Toplicama.
Već se tada istaknuo kao vrijedan i požrtvovan svećenik. Kao vojni kapelan sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.), a nakon što se vratio s ratišta ponovno je službovao u Varaždinskim Toplicama. Od 1924. do 1929. bio je župnik u Svibovcu gdje je mnogo učinio za župu, a između ostaloga nabavio je i nova zvona. Na prijelazu iz 1929. na 1930. imenovan je župnikom u Varaždinskim Toplicama gdje je ranije dugo godina službovao kao kapelan. Osim toga, bio je upravitelj župa u Svibovcu i Ljubešćici. To je bilo mnogo posla za njega, ali pokazao je neobičnu marljivost i uspio je podizati povjerene mu župe u duhovnom i materijalnom smislu. U tome su mu pomagali kapelani, a on je sam ponovno pronašao vremena za pisanje i objavljivanje. Tada je trajala druga faza njegovog stvaralaštva, od oko 1928. do smrti, kada je povremeno objavljivao pjesme i članke u različitim časopisima. Bio je veliki zaljubljenik u poeziju i poznavatelj pjesništva jer osim što je sam pisao stihove, proučavao je djela starijih pjesnika kao što je Petar Preradović i pratio suvremeno pjesništvo.
Glavno obilježje poezije Josipa Hajdukovića je privrženost starijim oblicima pjesničkog izražavanja karakterističnima za 19. st. koje je, upravo u doba kada je živio i stvarao, zamijenila moderna. Ona je donijela nove forme, motive i teme u poeziju, što je bilo različito od do tada tradicionalnog pjesništva kojem je bio vjeran Hajduković. On se očito ugledao u starije uzore i tako pokazivao poznavanje tradicionalnog pjesništva te u stvaranju stihova nije prihvaćao novitete. Stoga njegove pjesme imaju odlike elegija i balada, a mnoge od njih napisane su kao prigodnice. Većinom su to religiozne pjesme nadahnute domoljubljem s povijesnim motivima, a inspiraciju je crpio i iz divljenja prirodi. Jedan od primjera je elegija u kojoj je opjevao pogibiju Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 30. travnja 1671. Općenito možemo zaključiti da je Hajduković u svojem pjesništvu ostao vjeran predmodernim temama, stilu i motivima te da je čvrsto odolijevao prodoru moderne i tako ostao jedan od posljednjih tradicionalnim pjesnika u to doba. Josip Hajduković umro je u Varaždinskim Toplicama 21. svibnja 1942. u dobi od 57 godina, iscrpljen predanim i požrtvovnim radom u svećeničkoj službi uz što je nalazio vremena i energije za pisanje.
Suvremenici i kolege svećenici smatrali su ga plemenitim i velikodušnim čovjekom. Njegov opus možda nije velik i moramo biti svjesni da nije ostvario antologijski vrijedna djela, ali su njegov život i djelo svakako zanimljivi te zaslužuju pažnju struke. Njegova biografija uvrštena je u Hrvatski biografski leksikon, a u njegovom zavičaju do sada su se njime bavili i nastojali ga afirmirati pisci Vladimir Miholek i Zdravko Seleš. Nedavno je članak o njegovom pjesništvu objavio i književni povjesničar, teoretičar i kroatist Vladimir Lončarević, ubrojivši ga među brojne katoličke svećenike koji su se bavili književnošću u 20. st. No, Hajdukovićev život i stvaralaštvo tek bi trebalo detaljnije istražiti, prikupiti sve što je objavio, možda pronaći njegovu neobjavljenu ostavštinu te njemu u čast prirediti prigodno izdanje i to upravo u povodu 140. obljetnice rođenja koja će biti sljedeće godine.
