Domaća rakija jedno je od rijetkih alkoholnih pića koje praktički nema klasičan rok trajanja. Zahvaljujući visokom udjelu alkohola, najčešće 40 posto ili više, ona je prirodno stabilna i otporna na kvarenje. Ako je pravilno proizvedena i čuvana u odgovarajućim uvjetima, može trajati desetljećima bez opasnosti za zdravlje, a često zadržava vrlo dobru kvalitetu okusa i mirisa.
Vrijeme na rakiju ne djeluje kao na vino ili pivo. Ona se ne „kvari“ u uobičajenom smislu riječi, jer alkohol sprječava razvoj većine mikroorganizama. Ipak, to ne znači da se njezina svojstva ne mogu promijeniti. Tijekom godina može doći do blagih promjena u aromi i intenzitetu okusa, osobito ako boca nije potpuno nepropusno zatvorena ili je često otvarana.
Način čuvanja ima presudnu ulogu. Rakija bi trebala stajati u staklenim bocama, dobro zatvorena, na tamnom i hladnijem mjestu. Izlaganje suncu i toplini može negativno utjecati na aromu, dok kontakt s većom količinom zraka postupno oslabljuje miris i svježinu. Ako se drži u takvim lošim uvjetima, rakija s vremenom može postati „tupa“ i izgubiti dio svoje prepoznatljive karakteristike.
Posebna je priča rakija koja odležava u drvenim bačvama, najčešće hrastovim. U njima se piće s godinama može poboljšavati, dobivajući zlatniju boju, zaobljeniji okus i složeniju aromu. Međutim, predugo odležavanje, osobito u manjim bačvama, može dovesti do prejakih drvenastih tonova i gorčine, pa je i tu važna mjera.
Iako rijetko, moguće je prepoznati da rakija više nije dobra za konzumaciju. Znakovi upozorenja su zamućenost tekućine, neuobičan miris na vlagu, plijesan ili ocat te izrazito neugodan, kiselkast okus. Takve promjene najčešće su posljedica lošeg skladištenja ili nečistoća tijekom proizvodnje.
U konačnici, domaća rakija spada među najtrajnija pića koja postoje. Ako je pravilno zatvorena i čuvana u odgovarajućim uvjetima, može nadživjeti generacije, zadržavajući svoju snagu i karakter, a često i posebnu sentimentalnu vrijednost koja s godinama samo raste.
FOTO ilustracija
