Piše: Hrvoje Petrić
U vrijeme Vojne krajine u Koprivnici je bilo sjedište natkapetanije kojoj je na čelu bio zapovjednik (natkapetan). On je od 1630. kao plaću dobivao mjesečno 50 rajnskih forinti, a s dodatnim prihodima njegov se proračun popeo do 137 forinti mjesečno odnosno čak 1644 rajnskih forinti godišnje. Potkapetan je primao 20 rajnskih forinti plaće (s ostalim troškovima 39), vojni kapelan je imao 20, vojvode 13 rajnskih forinti. Takve su plaće bile zadržane sve do 1732. godine. Uz to treba spomenuti da je koprivnički zapovjednik upravljao Koprivničkim vlastelinstvom i uživao značajne prihode.
Na ostatke Koprivničkog vlastelinstva, u drugoj polovici 16. stoljeća, počeli su se naseljavati novi doseljenici. Koprivnički kapetan Ivan Globyczer nove je doseljenike pretvarao u kmetove. Isto je radio kapetan Albin Grasswein. Fedor Moačanin u svojim je istraživanjima ukazao da se Sabor 1569. tužio «da koprivnički kapetan upotrebljava koprivničke kmetove za osobne potrebe, umjesto za utvrđivanje grada, da se ne pokorava propisima o ubiranju poreza od imanja te utvrde i da vrijeđa podžupane i plemićke suce. Te i slične optužbe ponavlja idućih godina, ali se stanje ne mijenja.»
Izgleda da broj novih doseljenika nije bio mali. Koprivničko vlastelinstvo je 1570. imalo 150 kmetskih obitelji. Sredinom 16. stoljeća na vlastelinstvu je živjelo 37 kmetskih obitelji, ali i 116 želirskih (inkvilinskih). Povećanje kmetskih obitelji sa 37 na 150 govori o značajnijem popravljanju gospodarske moći vlastelinstva, ali i vrlo vjerojatno o poboljšanju gospodarskog položaja zavisnih seljaka jer je na vlastelinstvu učetverostručen broj kmetova. Iz svega nije jasno što se u međuvremenu zbivalo sa želirima odnosno izbjeglicama. Vjerojatno je da je barem dio njih s vremenom pretvoren u kmetove. Ako bi se ova pretpostavka pokazala točnom, ona bi se gotovo idealno uklopila s mogućnošću poboljšanja gospodarskog položaja zavisnih seljaka vlastelinstva, kao što sam ranije iznio.
MN: Tlaka
Godinu dana kasnije, 1571., broj kmetskih obitelji na vlastelinstvu je porastao na 200, što možda nije baš najpouzdaniji pokazatelj točnosti brojki, ali ako ništa drugo, onda barem jasno govori o pozitivnom demografskom trendu među zavisnim seljacima u kmetskom statusu. Godine 1582. u zapisnicima Hrvatsko-slavonskog sabora spominje se da na koprivničkom vlastelinstvu kmetova ima puno i da su u dobrom stanju. Koprivnički kapetan imao je vlastiti alodij, a kmetovi su morali davati tlaku na alodiju.
Fedor Moačanin utvrdio je da je početkom 17. stoljeća usporedno s borbom za svoje posjede, hrvatsko-slavonsko plemstvo «nastojalo da dobije pod svoju kontrolu i Vojnu krajinu kao obrambenu instituciju, kao i da istisne unutrašnjoaustrijske staleže iz krajiških službi. Ti, dakako, nisu imali volje da napuste Vojnu krajinu upravo u času kad je jenjala turska opasnost i kad je bilo izgleda da će im se isplatiti prije uložen novac.»
Identična situacija bila je i na prostoru koprivničke krajine. Svi zapovjednici Koprivničke natkapetanije dolazili su sa štajerskog područja i pripadali su u red štajerskog plemstva. Nema zabilježenih primjera, barem u 17. stoljeću, da je zapovjedništvo nad koprivničkom natkapetanijom bilo predano pripadnicima hrvatsko-slavonskog plemstva.
Alban Grasswein spominje se kao koprivnički zapovjednik od 1597. do 1604. godine. Zanimljivo je spomenuti da je karijeru započeo kao poručnik (vicekapetan) upravo u koprivničkoj utvrdi 1586. godine. Sudjelovao je u borbama na potoku Komarnici. Pripadao je obitelji najvjerojatnije tirolskog podrijetla koja se preselila na štajerski prostor te, osim u Štajerskoj, svoje posjede imala i u Donjoj Austriji. Alban Grasswein prije Koprivnice zabilježen je kao kapetan u Ivaniću od 1591. godine, gdje se posebno istaknuo u ratovanju. On je neko vrijeme zamjenjivao zapovjednika (generala) Slavonske krajine, godine 1600. porobio je okolicu Slatine zarobivši slatinskog zapovjednika Murat-agu, a 1603. uspio je zaštititi doseljene Vlahe. Bio je u sukobu s koprivničkim građanima i hrvatsko-slavonskim staležima. Prije Albana u Koprivnici su iz obitelji Grasswein kao zapovjednici služili Stjepan (1589.-1597.) i Vuk (1597.). Prema Radoslavu Lopašiću, Stjepan Grasswein bio je zapovjednik Slavonske krajine od 1589. do 1594., a Alban Grasswein 1594. godine, što vjerojatno govori da se sjedište Slavonske krajine krajem 16. stoljeća mijenjalo s obzirom na mjesto gdje je trenutno stolovao imenovani zapovjednik. Grassweini su obiteljski bili povezani s Ivanom Globiczerom, koprivničkim zapovjednikom u razdoblju 1572.-1589., te kasnijim zapovjednikom Slavonske krajine koji je utjecao na dolazak obitelji Grasswein na krajiški prostor te pomogao početnu vojnu karijeru Stjepana Grassweina. Uvidom u popise poreza moguće je utvrditi da je Grasswein (Grayszbayn) 1596. držao dva i pol dima na posjedu «BednyeseuBukoucz», tj. posjedu Bukovec sjeverozapadno od Koprivnice (kod Ludbrega). Godine 1598. Albani Grasswein (Grawzwein) u Velikom Bukovcu (NaghBwkowcz) ima 32, a u Donjem Bukovcu (Also Bwkowcz) sedam kmetskih obitelji i jednu inkvilinsku. U popisu iz 1600. piše da je Albanum Grayzban posjedovao Veliki i Mali Bukovec (Nagi et Kis Bwkowcz) s ukupno 40 kuća (domus).
Felix Schrottenbach (Schrattenpach) 1606. zabilježen je kao «oberhauptmannzuCopreiniz», a na istoj je dužnosti bio do 1608. godine. Ugledna štajerska obitelj Schrottenbach rodbinski je bila povezana s Grassweinima. Supruga Stjepana Grassweina bila je Elizabeta Schrottenbach, dok je Anna Grasswein bila supruga MaximilianaSchrottenbacha, upravitelja Štajerske (1591.-1593.). Felix Schrottenbach prije dužnosti «oberhauptmana» Koprivnice obnašao je dužnost zapovjednika križevačke natkapetanije. Kasnije se povukao iz vojne službe te upravljao svojim posjedom. Spominje se primjerice 1635. prigodom lokalne bune na posjedu Ojstrica između Vranskog i Trbovlja, koja se kasnije proširila na Donju Štajersku i veći dio Kranjske.
Idući poznati koprivnički zapovjednik bio je Hans Fridrich Herberstein, a tu je dužnost obnašao između 1614. i 1616. godine. O njemu nema drugih podataka osim da je bio pripadnik znamenite štajerske obitelji Herberstein, koja je u Vojnoj krajini dala nekoliko najviših časnika i zapovjednika.
Nasilje
Nakon Herbersteina se kao koprivnički zapovjednik spominje Ivan Meilgruber (Melgraber). On je zabilježen 1630. godine kada je kralj Ferdinand II. pisao Ivanu Ulriku hercegu od Kromawa neka utječe na prestanak nasilja koje Koprivničancima činio kapetan Ivan Meilgruber. Isti se Meilgruber spominje kao križevački zapovjednik od 1605. do 1622. godine.
Friedrich Freyherrn von Mensperg koprivnički je natkapetan («oberhauptman») bio od 1626. od 1636. godine. Ivan Sigismund Eybiswald se kao zapovjednik koprivničke natkapetanije spominje od 1637. do 1640. godine. Prije toga je od 1626. do 1632. zabilježen kao ivanićki natkapetan. Godine 1638. spominje se u jednom sporu kao «Ioannem Sigismundum Aibesbold Supremum Capitaneum Praesidy Caproncensis».
Idući poznati koprivnički zapovjednik je Ivan Vilim Galler. On je bio pripadnik jedne od najstarijih štajerskih obitelji, pripadnici koje su u 17. i 18. stoljeću obnašali najviše zapovjedne dužnosti u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini. Ivan Vilim Galler na zapovjednoj dužnosti u Koprivnici zabilježen je od 1640. do 1642. godine, a uz koprivničku natkapetaniju jedno je vrijeme vodio ivanićku i križevačku. Kasnije se spominje kao tajni savjetnik i predsjednik Dvorskog ratnog vijeća.
Honorij (Ehrenreich) Trautmansdorf se na zapovjednoj dužnosti u Koprivnici nalazio od 1644. do 1665. godine, od 1660. do 1667. je bio vicegeneral, podzapovjednik i zapovjednik Slavonske krajine. Godine 1630. bio je kapetan u Đurđevcu. Pripadao je izuzetno uglednom štajerskom rodu koji je imao važnu ulogu u Štajerskoj te obnašao najviše zapovjedne dužnosti u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini.
Ferdinand Ernest Breuner se kao koprivnički zapovjednik spominje od 1669. do 1672. godine, a obnašao je dužnost i vicegenerala Slavonske krajine. Godine 1661. vršio je dužnost zapovjednika u Ivaniću. Podrijetlom je iz stare nizozemske obitelji koja se kasnije preselila u Štajersku i tamo uz službe na Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini vršila najviše upravne dužnosti. U vrijeme zrinsko-frankopanske urote, 1670. godine, pod zapovjedništvom generala Spankaua sudjelovao je u osvajanju Legrada. Po odlasku generala Spankaua, Dvorsko ratno vijeće u Beču imenovalo ga je zapovjednikom u Čakovcu, Legradu i Kotoribi.
Ivan Jakov Teuffenbach na dužnosti zapovjednika koprivničke natkapetanije spominje se od 1673. do 1675. godine. Prije je bio zapovjednik ivanićke natkapetanije. Ferdinand Zehentner od 1676. do 1679. godine zapovijedao je koprivničkom natkapetanijom, a o njemu, nažalost, nisam pronašao više podataka.
Ferdinand Ernest Trautmansdorf bio je sin Maximiliana Friedricha i nećak nekadašnjeg zapovjednika Varaždinskog generalata Sigismunda Fridricha Trautmansdorfa (1603.-1631.). Od 1670. do 1684. bio je zapovjednik Križevaca, a 1686. spominje se kao koprivnički zapovjednik (kapetan). Izgleda da je sudjelovao u ratnim operacijama oko Kaniže, Đurđevca, Ivanića i Sv. Križa. Koprivnički zapovjednik bio je do 1690. godine. Umro je 24. veljače 1692. godine.
O koprivničkim zapovjednicima s kraja 17. stoljeća pronašao sam vrlo malo podataka. Godine 1690. zapovjednik je bio Karlo Josip Dietrichstein. Nakon njega se 1697. spominje Krištof Rindsmaul, koji je 1693. bio đurđevački kapetan. Njega je oko 1700. naslijedio Ferdinand Hanibal Herberstein, kasniji zapovjednik Slavonske krajine.
Zapovjednici Koprivničke natkapetanije koji se spominju tijekom 17. stoljeća bili su isključivo pripadnici štajerskog plemstva, ali među njihovim zamjenicima (potkapetanima) zabilježena su dva časnika neštajerskog podrijetla. To su bili Juraj Mandić (1620.-1621.) i Vuk Križanić (1636.-1646.). Štajerskog su podrijetla bili potkapetani Georg Wagner – 1613., Hans Zinckh – 1630., Sigismnud Igll – 1642.-44., Johan Ferdinad Spiz – 1651. i Ferdinand Löbenegg – 1661.-1678.
Kapetani
Očito je bila riječ o favoriziranju pripadnika štajerskih staleža pri davanju zapovjednog mjesta koprivničke natkapetanije. Hrvatsko-slavonski sabor nastojao se suprotstaviti takvoj praksi jer su, prema A. E. Brliću, «predstavnici tadanjih hrvatskih staleža sami jedva čekali na bilo koje unosno mjesto u okviru obrambenih mjera na hrvatskoj, slavonskoj ili primorskoj Krajini. Tu se svima pružala jedinstvena prilika, da se obogate.»
Još je Fedor Moačanin upozorio da je Hrvatsko-slavonski sabor 1619. godine «postavio zahtjev da se krajiške službe popunjavaju po ključu pola-pola između Hrvata i Nijemaca. Gradački Dvorski ratni savjet odgovorio je da Hrvati imaju dvije trećine krajiških službi. To je vjerojatno bilo točno, ako se računaju sitnije službice, a ne ključna komandna mjesta.»
Na zasjedanju Hrvatsko-slavonskog sabora održanom u Zagrebu 7. travnja 1620. godine spomenuto je i pitanje popunjavanja vrhovnih zapovjednih mjesta u Vojnoj krajini «strancima». Gradačko Dvorsko ratno vijeće o tom je pitanju 14. svibnja 1620. dalo svoje mišljenje Ferdinandu II. Dvorsko ratno vijeće se nastojalo opravdati s više činjenica. Spomenuto je da je zapovjednik Slavonske krajine general Sigismund Fridrich Trautmansdorf ujedno stanovnik Ugarske («landmaninHungern»). Činjenicu da su zapovjednici kapetanija u Koprivnici, Križevcima, Ivaniću i Đurđevcu Nijemci («Teutschen») ublažuje izgovorom da su zato zapovjednici manjih utvrda «alleder Crabatischennation». Dvorsko ratno vijeće istaknulo je da Nijemci («Teutschen») čine tek trećinu zapovjednog kadra na prostoru Hrvatsko-slavonske vojne krajine pa se hrvatsko-slavonski staleži, prema tome, nemaju pravo žaliti da su, tobože, isključeni od zapovijedanja.
Husarski (konjički) kapetani i potkapetani u Koprivnici bili su neštajerskog podrijetla. Svi, za sada poznati, husarski kapetani pripadali su hrvatsko-slavonskom plemstvu. To su bili Sigismund Keglević (1630.-1661.), Lovro Jagatić (1669.-1672.) i Gašpar Gotal (1678.-1682.). Slična je bila situacija i kod husarskih potkapetana: Ivan Torgošić ili Trgošić (1644.-1661.), Lovro Jagatić (1661.), Mihael Hajduk (1672.), te Franjo i Stjepan Gotal (1678.) bili su članovi hrvatsko-slavonskog plemstva, a od časnika neslavenskog podrijetla spominju se jedino husarski potkapetani Ladislav Pethő (Poete) 1630. godine te 1644. i 1651. godine Radeli. Pritom upada u oči da su 1678. pripadnici obitelji Gotal držali sva najviša časnička mjesta među koprivničkim husarima. Gotali su bili obiteljski povezani s najuglednijim koprivničkim rodovima. Primjerice, konjanički kapetan Gašpar Gotal bio je oženjen Katarinom Makar koja se kao udovica spominje 1686. godine.
Zanimljivo je pokušati pogledati u strukturu podrijetla koprivničkih vojvoda s napomenom da se podaci ne odnose na sva vojvodstva u Koprivničkoj natkapetaniji, već samo na četiri vojvodstva smještena u koprivničkoj utvrdi, za koja sam tijekom 17. stoljeća uspio utvrditi postojanje ukupno 24 vojvode.
Vlaškog ili hrvatsko-slavonskog podrijetla bili su sljedeći vojvode: Dmitar iz Sirća (1606.), Živko Selenić (1606.), Marko Egidović (1606.), Mihael Goričić (1600., 1612.), Marko od Topolovca (1630.), Martin Turšak (1630.), Ivan Krupec (1630.,1639., 1644.), Marko Vodopija (1639., 1640.), Radman od Poganca ili «RadmanoVallacho» (1639., 1644., 1651., 1661.), Stojan Ošarac (1651.), Grgur Orlović (1665., 1672.), Milić Miačić (1672.), Matija Mateašić (1674.), Jurko Matota (1674.), Jurica Mustafić (1678., 1680., 1682.), Mladen Andrašević ili Jindra(šević) (1672., 1674., 1678., 1696.) i Jurica Benze (1696.), ukupno njih 17 ili 71 posto. Zabilježeno je i sedam vojvoda «stranoga» podrijetla što je predstavljalo 29 posto od ukupnog broja vojvoda. «Stranci» su bili: Andrija Mojzes (1630., 1644., 1651.), Andrija Mosburger (1644.), Bartol Erbler (1651., 1661.), Petar Sauilla (1661.), Mihael Mojzes (1661.), Mihael Sumer ili Zumer (1665.) i Nikola Natulia (1672.-1682.).
