Za Milana Frčka novije generacije rekle bi da je „old school“ umjetnik, što i u određenom smislu i jest; njegov atelje u Crnogorskoj u Koprivnici svjedok je nekih prošlih vremena kad su tako stvarale naše legende naivne umjetnosti, od Generalića, Večenaja, Kovačića…
Ova je priča objavljena u ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista…
Baš poput većine navedenih podravskih umjetnika nema akademski pedigre, to mu, kaže, nikad nije bilo bitno jer – umjetnička iskra ili je tu ili nije. Slike mu krase zidove brojnih poznatih političara, poduzetnika, javnih osoba. One komercijalne, razumljivo prodaje, a za koje osjeti da imaju pravu „umjetničku vrijednost“ – nipošto, one su mu, navodi, neprocjenjive i mogu jedino visjeti na zidu galerije ili muzeja. A osim slikanjem, Frčko se aktivno većinu života bavi i pisanjem, uglavnom poezije, a kroz nju je – u simbiozi sa slikanjem – kako kaže, pronašao „podravski zen“.
Iza sebe ima „brdo“ izložbi i objavljenih zbirki pjesama, a upravo pred nama je predstavljanje posljednje u nizu zbirke „Haljina od tišine“. Susret je najavljen za 1. lipnja u 18 sati u galeriji Mijo Kovačič u Koprivnici. Sudjelovat će Darija Žilić prof., Vid Balog, Mirko Švenda Žiga te cimbulaš Andrija Maronić. Inače, nakladnik zbirke je podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika. Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Koprivnice i Koprivničko-križevačke županije.
– Ovo je sedma zbirka pjesama, a od prethodne je prošlo otprilike devet godina. Drukčije je to što je pisana na standardu, a posebno mi je drago što sam u pjesme ubacio našu Koprivnicu i Podravinu, ali i vjeru – ističe Frčko čija apstraktna slika krasi i omot nove zbirke.
Frčko, naime u zadnje vrijeme intenzivno slika. Pruža mu zadovoljstvo, kaže, što je uspio postići određeni kolorit i to gledajući cvijeće „iznutra“. Ima iza sebe 20 samostalnih izložbi, u brojnim galerijama, muzejima, diljem zemlje.
– Meni je svejedno, ne mogu reći jesam li slikar ili pjesnik. Budi me jedno i drugo. Svakako da je slikarstvo tehnički zahtjevnije, no ne usudim se reći što je u suštini teže. Zadnja zbirka je recimo nastajala u trenutku, u prirodi, šetnjom, razmišljanjem… Recimo, kad radiš sonete, to je jako zahtjevno, to se teše godinama. A u sonetima postoji i neki „zvonac“, netko ga čuje, netko ne. Možeš i zadovoljit formu, no bez tog „zvončića“… – smatra Frčko koji je to osjetio pišući na kajkavskom, idealnom za opisivanje.
Frčko se prisjetio i kratkih poetičnih crtica i misli koje je pisao prije više godina. Naknadno ih je pronašao i shvatio čitajući kako postoji veza između toga i kada slika prstima, „da je pronašao tu dubinu“.
– To su iznimno rijetki trenuci. To je taj podravski zen – kaže Frčko i dodaje da je to pokojna Božena Loborec dobro dokučila. – Postoje mjesta na koje zakoračite i tamo vam jednostavno „čvapne“. No, do toga treba doći…
