piše: Mladen Švaco, glavni urednik Podravskog lista
Svi oni koji su primili sakrament Svete pričesti znaju da se griješiti može – mišlju, riječju, djelom i propustom. Dodatno, bludno možete sagriješiti gledanjem i slušanjem. U politici, ne pred Bogom, nego pred biračima, griješiti se može samo djelom i propustom. Riječju se može samo pogriješiti, a razmišljanje nije grijeh sve dok ne postane djelo. Osim što su neposredno pred izbore birači za političare Bogovi, razlika između birača i Boga je velika. Kao prvo, za razliku od Boga, birači ne vide baš sve kao Bog koji zna i ono što mislite. Kao drugo, birači, pogotovo u Hrvatskoj, nisu toliko osjetljivi i sitničavi kao Bog, posebno po pitanju grijeha koji se naprave s propustom. Ako u nedjelju niste otišli na misu, Bog to zna i to je grijeh koji morate ispovjediti. Ako političar napravi propust i ne promjeni prebivalište i kandidira se tamo gdje ne živi, ili ga promjeni samo formalno da bi se mogao kandidirati, a birači to znaju, to za njih nije grijeh, to je samo protuzakonito pa ne smeta ni biračima ni kandidatima.
Izbori za političare su kao ispovijed za vjernike s nekoliko velikih razlika. Na ispovjedi u crkvi vjernici ne lažu i sve im se oprašta, a političari pred izbore puno lažu i birači im opraštaju, ali ne baš sve. I vjernici i političari mogu griješiti djelom, ali političari djelom ne griješe u afektu. Oni djelom obično griješe kad rade nešto dobro, ali naprave nekoliko radnji previše. Pred Bogom je grijeh ukrasti, a pred biračima je ukrasti grijeh samo ako od ukradenog oni ne dobiju ni mrvice. Na primjer, grijeh je uzeti tisuću nečega ako nisi napravio ništa za zajednicu, ali ako si tih tisuću nečega uzeo dok se gradilo igralište na kojem se igraju moja djeca, onda nije za zamjeriti, jer eto, gradi se. Birači, koji su obično vjernici, nisu strogi prema političarima koji su ili vjernici ili samo kažu da su vjernici. Opraštaju im zato što i oni sami od Boga dobivaju oprost za svoje grijehe. Što su ljudi veći grešnici pred Bogom, spremni su više opraštati drugima. Kršćanski je praštati. Što je više grijeha, to je više oprosta i milosrđa. Ono što se u vjeri zove milosrđe, u politici je obično korupcija, pa nije ni čudno da pobožni političari, a takvi najčešće dolaze ili su porijeklom iz južnijih i brdovitijih krajeva, često pomiješaju jedno s drugim. Taj koloplet grijeha i oprosta, očajno demografsko stanje i zakon koji omogućava doživotno kandidiranje na lokalnim izborima, škole u kojima djeca ne uče ništa o izbornim procesima i djelokrugu rada i odgovornosti lokalne samouprave, doveli su do toga da mlade ljude politika i lokalni izbori ne zanimaju do mjere da na njih uopće na izlaze, a aktivno bavljenje politikom uopće im ne pada na pamet. Tko će biti prvi ljudi izvršne vlasti u općinama, gradovima i županiji i dalje će odlučivati sve stariji građani, oni koji odlazak na izbore doživljavaju kao građansku dužnost i oni koji imaju posrednu ili neposrednu materijalnu korist od pobjede neke političke opcije. Istovremeno, sve manje uspješnih i ozbiljnih građana želi aktivno, odnosno kroz kandidaturu, sudjelovati u izbornom procesu, i time omogućavaju onima osrednje inteligencije i poštenja, ali velikih ambicija, preuzimanje odgovornosti za sudbinu neke zajednice.
General Kurt von Hammerstein, prvi čovjek Reichswehra početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, imao je teoriju po kojoj je dijelio generale po njihovim osobinama. On je smatrao da su ljudi, odnosno generali kombinacija najmanje dvije od četiri karakterne osobine, a to su lijen, marljiv, pametan i glup. Dakle, netko može biti pametan i marljiv, netko pametan i lijen, netko marljiv i glup, a netko glup i lijen. Pametne i lijene smatrao je kreativnima i po njemu su bili idealni za neposredno vođenje ratišta, a pametni i marljivi generali najkorisniji su bili u kabinetima u kojima su se administrativno i logistički razrađivali detalji operacija. On je za svaku od ponuđenih kombinacija karaktera pronašao prikladnu ulogu, osim za one koji su marljivi i glupi. Marljive i glupe smatrao je opasnima, i po njemu ih je trebalo maknuti čim dalje od sebe. Hammerstein je otvoreno govorio protiv Hitlera i umirovljen je samo dan nakon njegovog dolaska na vlast. U koju od svojih kategorija je Hammerstein stavljao sam sebe, nije poznato, ali je poznato da je morao otići zbog tipa čija je stranka dobila najviše mandata i glasova na demokratskim izborima.
FOTO arhiva
