piše: Stjepko Gambiroža
Ploče, mogli bismo na ulaze u šumska područja postaviti ploče s upozorenjima, promrmljao je potiho, više sebi u bradu jedan od nižerangiranih službenika u Ministarstvu poljoprivrede koji se i na svoje veliko iznenađenje našao na sjednici Nacionalnog kriznog stožera za afričku svinjsku kugu. Mislio je čovjek da je to čak i rekao u sebi, no ispostavilo se da je bilo to ipak razmišljanje na glas pa se žamor čuo i do druge strane stola jer su u tom trenutku svi sjedili šutke da se mogla čuti ne muha u letu, već i oni nevidljivi mikrobi za koje i ne znamo da postoje prije nego što nam se nastane u bubrezima ili plućima. Razlog tom tajcu bilo je prethodno ministrovo pitanje ima li tko kakve ideje o obuzdavanju afričke svinjske kuge, opake zarazne bolesti koja već godinama desetkuje svinjski fond po Hrvatskoj.
Svi su u dvorani gledali u pod, kao u onim trenucima kada nastavnica iritirana nedisciplinom učenika na satu iznenada odluči ispitivati pa svi gledaju u pod ili negdje sa strane vjerujući da baš njega ili nju neće prozvati ako im se pogledi ne susretnu. Ipak, s obzirom na to da je u dvorani vladala takva tišina da su se mogli čuti otkucaji srca svih prisutnih, i ne čudi da je do ministra nekako doprlo to više mumljanje, nego razgovijetni govor. Je li netko nešto rekao, što sam to čuo, podviknuo je ministar, a svi su i dalje nastavili gledati u pod ili gore prema plafonu. U grlu je stezalo i tog nižerangiranog službenika, počeo je teško disati i nije imao hrabrosti ponoviti ono što je maloprije rekao.
No, na ministrovu sreću, a na njegovu nesreću, pokraj njega je sjedio iskusni državni tajnik koji na svojoj dugovječnosti upravo i može zahvaliti na tome što u takvim kriznim, prijelomnim trenucima šuti. On je onako sramežljivo samo palcem pokazao na mlađeg kolegu, a bilo je to dovoljno jer ministar je odmah od njega zatražio da ako ima što reći, to kaže na glas da ga svi čuju. Mogli bismo na ulaze u šumska područja postaviti ploče s upozorenjima, potiho je ponovio isti onaj nižerangirani službenik ministarstva, a sada su se s njegove glave proćelave unatoč tome što je tek napunio 28 godina počeli slijevati oni grašci znoja. „Molim?!? Reci glasnije, ništa te ne čujem“, povikao je ministar dok se isti onaj podmukli državni tajnik već počeo cerekati vjerujući da je ovaj izvalio glupost tako tešku da bi ga ona mogla koštati posla i da mu je sljedeći korak ekspresni povratak u lokalnu poljoprivrednu apoteku.
„Mogli bismo na ulaze u šumska područja postaviti ploče s upozorenjima!“, viknuo je sada glasno mladi službenik glasom koji je zazvučao poput glasića 14-godišnjaka koji tek ulazi u pubertet pa počinje mutirati iz piskutavog mezzosoprana u odriješiti bariton. „Ploče! Postavimo ploče!“, nastavio je vikati taj čovjek koji je u tih samo nekoliko minuta ostario dodatnih pet godina i sada je već izgledao kao da ima pedeset, a ne četrdeset i pet godina. Njegovo očigledno starenje i fizičko propadanje nastavilo se i kada ga je ministar odrješito pogledao i doslovno prostrijelio pogledom. Za trenutak je službenik pomislio da je gotov, da će ga njegov jezik ponovno koštati i činilo se kao da je ne samo sve stariji, već kao i da je sve manji i manji. Činilo se kao da čovjek doslovno kopni i nestaje, kao da ga je neki šaman iz brazilskih džungli začarao i smanjio mu sve ekstremitete osim glave. Ipak, sve se promijenilo kada se na ministrovom licu počeo nazirati osmijeh.
U tim trenucima kao da je čarolija brazilskog vrača ugašena i službenik se počeo vraćati u svoju prirodnu veličinu. Činilo se čak kao i da mu se kosa počela vraćati i kao da se onaj poluotok rijetke paperjaste kosice na čelu koji je već gotovo postao otok nekako smanjio. „Izvrsna ideja!“, viknuo je sada već vidno raspoloženi ministar. Stvarno bismo mogli postaviti ploče s upozorenjima na ulaze u šumska područja, potvrdio je ministar i odmah dao zapovijed tajnici da se to provede. „Odlično, odlično, ako ne stavimo ploče na ulaze u šumska područja, ljudi bi i dalje mogli nastaviti dirati žive i mrtve svinje po šumama, kao što i sada čine“, podržao je prijedlog kojem se samo koji trenutak ranije cerekao onaj vječni državni tajnik koji je shvatio da prolazi sve i svašta pa je predložio da se ljudima uopće zabrani odlazak u šume. No, to ipak nije do kraja prošlo. Umjesto toga, Hrvatskim šumama naloženo je da obustave izdavanje dozvola za sakupljanje nedrvnih šumskih proizvoda na što se moj kolega Nikola Wolf samo grohotom nasmijao jer je još u siječnju ishodio dozvole od 15 šumarija za skupljanje gljiva i „Niko mu nikaj ne može!“.
