Martinje, koje se tradicionalno obilježava na današnji dan, 11. studenoga, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj nezamislivo je bez krštenja mošta, vinskih veselica i šaljivih ceremonija. No, možda je manje poznato da su se takva druženja nekoć odvijala prema vrlo preciznim pravilima. Ta pravila su određivala tko smije sjediti za stolom, kojim se redoslijedom nazdravlja, tko vodi veselje, kako se dočekuju novi gosti, ali i kakve kazne slijede za one koji se ne pridržavaju propisanog reda. Najpoznatiji takav pravilnik bili su Križevački štatuti, koji su ove godine i službeno dobili status nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske. Križevački štatuti zapravo su zbirka običajnih propisa kojima su se uređivali odnosi unutar vinskih društava. Slična pravila postojala su i drugdje u Hrvatskoj, primjerice Koprivničke regule i Turopoljski štatuti, ali upravo su križevačka postala najpoznatija. Njihovo podrijetlo tradicionalno se povezuje sa srednjim vijekom, no povijesno je potvrđeno da su se u pisanom obliku širili tijekom 19. stoljeća, a prije toga prenosili su se usmenom predajom i njihovi su se običaji postupno mijenjali i prilagođavali različitim sredinama.
Prema tim pravilima, vinsko društvo nije bilo obična skupina ljudi okupljenih oko stola. Postojala je prava hijerarhija. Sudionici su se dijelili na stare pajdaše, mlade pajdaše, pajdašice i pridošlice, a svaki je imao određeno mjesto u društvu. Posebnu ulogu imao je stoloravnatelj, koji je vodio druženje i pazio da se svi pridržavaju pravila. Bez njegova dopuštenja nije se smjelo samovoljno narušavati red, a neposlušni su mogli biti kažnjeni prema vinskim regulama. Jedan od najzanimljivijih običaja bio je takozvani bilikum, posebna zdravica dobrodošlice. Kako navodi Turistička zajednica grada Križevaca, naziv potječe od njemačke riječi „willkommen“, odnosno dobrodošlica. Novi gost morao je ispiti vino iz posebne posude, a uz nju su se donosili kruh, sol, luk te ključevi kuće i podruma. Gost je tijekom ispijanja držao ruku na ključevima, nakon čega bi s domaćinom simbolično potvrdio prijateljstvo i tek je tada postajao punopravnim članom kućnog društva.
Taj se čin nije smio zaboraviti. Upisivao se u takozvani hižni protokol, svojevrsnu kućnu kroniku u koju su se bilježili važni obiteljski događaji, ali i podaci o gospodarstvu. U njoj se moglo pronaći koliko je proizvedeno mošta, kakva je bila berba, koliko je ubrano žita ili koliko je stoke bilo na gospodarstvu. Tako su vinske veselice, osim zabave, ostavljale i zanimljive zapise o svakodnevnom životu ljudi. Križevački štatuti propisivali su i obvezne zdravice pa je tijekom druženja trebalo nazdraviti domovini, pajdašiji i ženama, odnosno, kako se nekada govorilo, „lepšem spolu“. Pritom se njegovao poseban, svečani i često šaljivi način govora, pun kajkavskih izraza, dosjetki i pretjerivanja i upravo je taj jezični i izvedbeni dio običaja pridonio njegovu očuvanju kroz generacije.
Iako se danas Križevački štatuti uglavnom povezuju s obilnim ispijanjem vina, njihova je izvorna poruka bila nešto drukčija. U njima se, naime, izričito upozorava na štetnost pretjeranog pijenja i naglašava da vino treba biti povod za druženje, prijateljstvo i dobro raspoloženje, a ne za svađe i neprimjereno ponašanje i smisao pravila bio je očuvati red i dostojanstvo veselice te spriječiti da zabava preraste u neugodno iskustvo za sudionike. Zanimljivo je i da su se takvi običaji u početku uglavnom njegovali u kurijama i društvima seoskoga plemstva, a tek su ih poslije prihvatili širi građanski slojevi. O njihovu razvoju pisala je i križevačka istraživačica i novinarka Tanja Baran u znanstvenom radu „Križevački štatuti u kontekstu razvoja hrvatske vinske kulture“, u kojem ih smješta u širu europsku tradiciju vinskih društava i njihovih običajnih pravila, a posebno priznanje toj tradiciji stiglo je ove godine, kada su vinsko – pajdaške regule Križevački štatuti upisane u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
FOTO: Ilustracija
