Križevački sportaš Ivan Drožđan ostvario je povijesni uspjeh na Europskom prvenstvu u nordijskom hodanju održanom od 12. do 14. rujna u finskom Lahtiju. U konkurenciji natjecatelja iz 30 zemalja, Drožđan je bio nepobjediv te osvojio zlato na 5 i 10 kilometara u seniorskoj konkurenciji. Time je postao dvostruki europski prvak, a medaljama su se okitile i njegove sugrađanke, Melita Brunović Čondić, koja je uzela zlato na 10 km u kategoriji W45, te njegova djevojka Tamara Pap, koja je osvojila srebro na 10 km u kategoriji W50. Hrvatska reprezentacija stigla je i do bronce u štafeti 4×5 km, u kojoj je nastupio i Drožđan.
Posebno je zanimljivo da se Ivan nordijskim hodanjem bavi tek pola godine, dok mu je osnovni sport biciklizam, u kojem je i ranije ove godine ostvario zapažen rezultat, tj. treće mjesto na Europskom prvenstvu u izdržljivosti, gdje je u 6 sati odvozio čak 231 kilometar.
Ivane, čestitke na dvostrukom europskom zlatu. Kakvi su dojmovi nakon povratka iz Finske?
– Hvala. Nakon što smo sletjeli, ekipa iz AK dočekala s bakljama na stadionu, moji biciklisti isto. Još se nisu slegli dojmovi. Prezadovoljan sam rezultatom, ovo je iznad svih očekivanja jer sam u ovom sportu praktički tek pola godine.
Osim hodanja, ozbiljno se bavite biciklizmom, a ranije ove godine osvojili ste europsku broncu u disciplini izdržljivosti. Kako se to povezuje s hodanjem?
– Biciklizam je osnovni sport kojim se bavim, obožavam biti na bajku, voziti, istraživati, natjecati se, to je moj sport. Zbog koljena sam morao prestati s nogometom i prešao na biciklizam. Nema baš puno korelacije između biciklizma i hodanja, osim što su aerobna sposobnost, disanje i rad srce slični, ali hodanje je skroz nova priča. Iskreno, namučio sam se više nego što sam mislio, u početku sam imao stalne upale mišića jer drugačiji su pokreti, rade drugi mišići u odnosu na one na biciklu. A i nije jednostavno, treba puno koordinacije ruku i nogu, inače se vrlo lako spotakneš o štap i padneš.
Kako je uopće krenula Vaša priča s hodanjem?
– Spontano. Moja cura Tamara se time bavi i nagovorila me ove proljeće da odem na jednu utrku u Zagrebu. Reko sam idem probati, da vidim čime se ona bavi. Bilo mi je fora, ali nema tu brzine i adrenalina, zato mi je biciklizam puno draži. No, pobijedio sam odmah na toj prvoj utrci. Nakon toga nisam hodao do travnja, a onda sam dobio poziv u reprezentaciju za ovo Europsko prvenstvo. Prijavio sam se na 5 i 10 kilometara i završio na postolju.
Jeste li očekivali ovakav uspjeh?
– Iskreno, nisam. Dao sam sve od sebe kao i uvijek, ali bez nekih ciljeva. Prvi dan sam vidio da sam najbrži od Hrvata, deseti ukupno, prvi u kategoriji. Ispred mene su bili Poljaci, Finci i Latvijci kojima je to nacionalni sport, zamjena za skijaško trčanje. To je već ogromno priznanje. Kad dodam činjenicu da sam u ovom sportu tek pola godine, ovo je stvarno veliki uspjeh. Sad imam četiri europske medalje i prezadovoljan sam.
Koji su ciljevi za budućnost?
– Iskreno, mislim da sam završio svoju etapu s hodanjem, štapove ću na klin. Možda opet za desetak godina, teško je reći. Ako ću ići s curom kao pratnja, možda odem i na Svjetsko, koje je opet u istom mjestu. Ali tko zna, možda se opet odlučim probati. Ionako sam i za ovo prvenstvo odluku donio dva tjedna ranije i pripremio se na brzinu. Sada mi je cilj sezonu privesti kraju u biciklizmu i ostalim sportovima. Možda otrčim i koji trail sad kad kreće sezona. Samo da ostanem što aktivniji i da ne pokupim koju kilu tijekom Božićnih blagdana (kroz smijeh).
Kako vam se svidjela Finska? – Posebno mi je ostalo u sjećanju zelenilo, šume i jezera, stvarno nestvarno. Još dok smo s avionom slijetali u Helsinki. Nismo imali baš puno vremena za druženje, raspored je bio zgusnut: natjecanje, tuširanje, sauna, jelo, hotel i odmor. Na kraju svega želim se zahvaliti curi koja mi je bila najveća podrška i obitelji koja je sve pratila od kuće.
FOTO Škola trčanja i nordijskog hodanja Križevci
