piše: Željko Krušelj
Manolić je u kolovozu 1948., najdramatičnije godine u povijesti avnojevske Jugoslavije, na Krajačićevo inzistiranje opet preuzeo dužnost načelnika III. uprave SUP-a (današnjeg MUP-a), kako se formalno nazivao odjel za upravljanje izvršenjem kaznenih sankcija. Postao je, pojednostavljeno, šef svih hrvatskih zatvora i kazneno-popravnih domova. Jedini je izuzetak bio Goli otok i njegov ženski pandan Sveti Grgur, kojim se zbog kažnjavanja i potpune izolacije informbirovaca, Staljinovih sljedbenika, posredstvom Udbe upravljalo izravno iz Beograda. Iz današnje bi se perspektive moglo činiti da je Manolić dobio jedan od najopskurnijih poslova unutar komunističkog sustava, za kakve su kao stvorene osobe s psihopatskim sklonostima, a i ideološki fanatizirane. Realnost je, međutim, bila potpuno drugačija. Neposredno nakon rata uvjeti pod kojima su izdržavane zatvorske kazne bili su iznimno teški, jer je i cjelokupno stanovništvo bilo suočavano sa stalnim nestašicama hrane i gotovo svih kućnih potrepština pa je vlast napokon shvatila da u zatvorskom sustavu puno toga treba radikalnije mijenjati.
Dodatni je razlog bila i spoznaja da je u zatvorima s vremenom padao broj političkih kažnjenika, ali je istodobno rasla brojka običnih građana, mahom optuženih za šverc, pronevjere i krađe u poduzećima i poljoprivrednim zadrugama. Naime, upravo su takvi vidovi kriminala, inače drastično kažnjavani, mnogima bili i način golog preživljavanja. Cjeloviti Krivični zakon, koji je napokon odbacio drakonsku „revolucionarnu pravdu“i usvojio međunarodne standarde karakteristične za mirnodopska razdoblja, usvojen je tek te iste 1948. godine. U praksi se zbog ispreplitanja ovlasti vojnih sudova i ta normalizacija sporije odvijala, a i nadalje je bilo pritisaka političkih dužnosnika na zadržavanje što oštrijih sankcija prema svima koji su odbacivali komunistički sustav. Zato se za šefa zatvorskog sustava tražila osoba širih životnih i intelektualnih obzorja, politički tolerantnija, koja bi bila sposobna provesti reformu sustava. Pokazalo se da je Manolić, poznat po upornosti i strpljenju, u potpunosti odgovarao tom profilu. Godinama je, sukladno mogućnostima, popravljao uvjete boravka i prehrane u zatvorima, kao i organiziranje adekvatnijih poslova koje su zatvorenici morali obavljati osam sati dnevno, jer se dio tih obveza dotad mogao uspoređivati s robovskim radom.
Činjenica je da se do Manolićeva odlaska s te dužnosti 1960. puno toga promijenilo u pozitivnom smislu, iako u svojim zapisima napominje da je prečesto bio neshvaćen i da je u realizaciji planova nailazio na bezbrojne, nekad i nerješive, administrativne prepreke. Neki su ga, poput Anke Berus, na partijskim forumima optuživali da zatvorenici – predobro žive! Bio je i napadan da je u zatvorski sustav unio i brojna zapadna penološka načela te da izostankom dotadašnje represije zapravo „nagrađuje“ razne državne neprijatelje. Kasnije je naglašavao da su mu u tom mukotrpnom procesu humanizacije sustava, često i potajice, puno pomagali pravnici, psiholozi i pedagozi sa zagrebačkih fakulteta.
Slučaj Hebrang
Bilo je tu i nekoliko iznimno važnih političkih slučajeva, gdje je dolazio do izražaja nesklad krutih političkih stavova i prakse u hrvatskom partijskom vodstvu. Posebno se to odnosilo na slučaj visokog hrvatskog partijskog dužnosnika Andrije Hebranga, uhićenog u Beogradu 1948. i godinu dana kasnije likvidiranog u tamošnjem zatvoru. Već je bilo navedeno da je upravo Hebrang, uz Krajačića, tijekom rata bio Manolićev politički uzor i da je upravo zahvaljujući tom dvojcu počeo prepoznavati specifične hrvatske interese. Izravna posljedica obračuna s Hebrangom bilo je i uhićenje njegove supruge Olge, koja je odvedena u ženski zatvor u Slavonskoj Požegi. Manolića je tih dana posjetio Veco Holjevac, jedan od njegovih bliskih suradnika još iz razdoblja kad je bio u ilegali. Objasnio je kako se s ministrom unutarnjih poslova Krajačićem dogovorio da se za Olgu, kao kolateralnu žrtvu represije nad njenim suprugom, u tajnosti osigura poseban tretman. Manolić je, pak, preko upravitelja zatvora Mije Hlada maksimalno olabavio zatvorski kućni red, ali bez pisanih tragova, i tako joj višegodišnje tamnovanje učinio podnošljivim, dok je drugim kanalima u tajnosti preuzeta i adekvatna briga oko njihove troje djece.
Jasno, udbaškim su kanalima, jer su u svim zatvorima regrutirani doušnici-informatori, u Beograd i nadalje stizala negativna izvješća o Olginom prkosnom ponašanju, no u samom se zatvoru ništa nije mijenjalo na njenu štetu. Manolić je istodobno o Olginom stanju i potrebama redovno referirao Krajačiću, prenoseći i obiteljske informacije. Manolić je ponosan i što je Olga, unatoč čak 14-godišnjoj zatvorskoj presudi, odležala „samo“ osam godina. Beogradski je pritisak da ne bude pomilovana bio izrazito jak i trebalo je puno argumenata da se nadležna republička pravosudna tijela tome uspješno odupru. Manolić se upravo na tom primjeru uvjerio kako srpska dominacija u saveznim institucijama i službama, čiji je simbol bio moćni Aleksandar Ranković, na razne načine koči, ponekad i poništava, prava republika i njihovih rukovodstava. Upravo ga je dužnost uvjerila da je moralno ispravno biti etiketiran kao hrvatski nacionalist, što će jasno doći do izražaja tijekom 1960-ih godina.
Slučaj Stepinac
Ako je „slučaj Hebrang“ Manoliću bio dokaz zarana pomućenih međunacionalnih odnosa, o čemu se nije smjelo govoriti, onda je izvjesno i da ga je cjeloživotno odredio „slučaj Stepinac“, jer se hijerarhijski našao u poziciji koja nije mogla nailaziti na simpatije nemalog dijela hrvatskih katolika. Neki ga, naime, optužuju da je sudjelovao u „uroti trovanja“ zagrebačkog nadbiskupa, optuženog na zatvorsku kaznu zbog navodne suradnje s ustaškim režimom. Iz niza arhivskih izvora danas je lako uočljivo da je Stepinac progonjen jer je bio na tvrdim protukomunističkim i protujugoslavenskim pozicijama, a neposredni je povod uhićenju i sudskome procesu bio bijes komunističkih vlasti zbog njegovog rezolutnog odbijanja da Katoličku crkvu odvoji od Vatikana. Njegov tužitelj Jakov Blažević jednom je prilikom na posredan način to i potvrdio. Kako je to bilo u nizu slučajeva, Manolića je kao tadašnjeg dužnosnika Udbe početkom listopada 1946. nazvao ministar Krajačić i rekao mu da Stepinca osobno odveze u kaznionicu u Lepoglavi, gdje je upravnik Josip Špiranec već pripremio prostorije za njegov prihvat.
O delikatnosti zadatka dovoljno je govorilo i to što je o svemu bio detaljno informiran i Tito. Manolić je nadbiskupa preuzeo u pritvoru u Petrinjskoj ulici i s osobnim stvarima ukrcao u luksuzni američki Chevrolet, kojim ga je odvezao u Lepoglavu. Putem je Stepinac izbjegavao ozbiljniji razgovor, ali nije bilo, kako je zapisao, nikakvih neugodnosti. Stepinca je u zatvoru čekala jednokrevetna soba s prostorom za bogoslužje. Manolić napominje da je nadbiskup tijekom boravka u Lepoglavi imao tretman neusporediv s drugim zatvorenicima, a jelo i piće je u neograničenim količinama dobivao iz iste kuhinje u kojoj se hranila i upravnikova obitelj. Imao je, dodaje, knjige i pisaći pribor koji je tražio, a primao je i posjete, uključujući i poznatog američkog novinara Cyrusa Sulzbergera, koji je opširni tekst o tome 1950. objavio u New York Timesu. Kad je Manolić došao na dužnost načelnika zatvorskog sustava, o svemu je tome i redovno izvještavan. Sukladno statusu, po Stepinca je osobno došao i kad ga je 1951. nakon dogovora jugoslavenskih i vatikanskih vlasti prebacio u rodni Krašić. Tada se to, kaže, odvijalo u opuštenijoj atmosferi i nadbiskup mu se ni tada nije žalio na gotovo petogodišnji zatvorski tretman, niti je išta ukazivalo na njegove eventualne zdravstvene probleme. Cijeli je taj slučaj zapravo i trebao poslužiti kao dokaz da Jugoslavija nakon odvajanja od Moskve u sve većoj mjeri prihvaća zapadne pravosudne standarde. Preokret je, tvrdi Manolić, nastupio tek kad je u osamostaljenoj Hrvatskoj pokrenut proces Stepinčeve beatifikacije, jer je prepoznat kao simbol otpora komunističkom totalitarizmu. S obzirom na to da je u Krašiću 1960. umro od leukemije, vatikanska je komisija ustvrdila da je sustavno trovan u lepoglavskoj kaznionici.
Manolića su te tvrdnje jako uzrujale, a nije prihvatio ni rezultat forenzičke analize njegovih zemnih ostataka. U svojim je zapisima inzistirao na tezi kako je sve to potencirano zbog činjenice da bi proces beatifikacije tekao brže da se dokaže kako je Stepinac zapravo bio planski likvidiran. Manolić je zato nabrajao arhivske i novinske iskaze, uključujući Stepinčev dnevnik i rezultate autopsije iz 1960. koju je obavila višečlana medicinska ekipa uz prisustvo crkvenog dužnosnika, koji su sugerirali suprotan zaključak. Iz svega bi toga proizlazilo da je Stepinčeva bolest nastupila kasnije i da u Lepoglavi nije bilo nikakve trovačke zavjere. Unatoč tome što je optuživan za sudjelovanje u raznim represivnim događanjima vezanim iz Oznu i Udbu, Manolić nijednu od takvih tvrdnji nije s toliko odlučnosti, pa i ljutnje, odbacivao kao onu o sudjelovanju u Stepinčevu trovanju. Stalno je napominjao da se u pogledu toga nema razloga kajati. Možda će jednog dana i ta zavrzlama, u kojoj i nadalje puno politike, biti uspješno razriješena.
(nastavak u idućem broju…)
