Piše: Hrvoje Petrić
Početkom 19. stoljeća, točnije 1806. godine, umro je vlasnik Torčeca grof Ivan Nepomuk Erdedi, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban i podmaršal. On je, prema pisanju Valentina Lakuša, iza sebe ostavio suprugu Elizabetu, premda se u Hrvatskom biografskom leksikonu navodi da mu je posljednja supruga bila Terezija Palffy de Erded. Elizabeta je, po V. Lakušu, 1812. godine pokrenula tužbu kod županijskog suda u Varaždinu protiv stanovnika Torčeca radi priznavanja prava posjeda na rudini zvanoj Keter radi dravske naplavine. U tužbi se obrazlaže da ona želi ustupiti tuženim stanovnicima Torčeca zaposjednutu naplavinu, ali pod uvjetom da je ona dade po svom mjerniku Gvozdaniću izmjeriti i među tužene po redoslijedu kućnih brojeva porazdijeliti uz godišnju rentu dva groša po jutru koju su Torčanci bili dužni dalje plaćati. Nakon preslušavanja stranaka uspjela je nagodba koju su obje strane prihvatile. Kasnije je područje Torčeca kupio rasinjski vlastelin barun Ferdinand Inkey, koji je umro 1890. godine i iza sebe ostavio kao nasljednike kćeri Gabrielu, Ludmilu i Ferdinandu te sina Mirka III.
U 18. i 19. stoljeću u brojnim se spisima spominje sudac u Torčecu. Izgleda da je njegova funkcija bila i upravna i sudska, jer tada nije postojala podjela vlasti. Očito je sudac vodio upravu slobodnjačke općine Torčec, a uz to je sudio u raznim razmiricama mještanima. Prema predaji, veće je krivce osuđivao na batinjanje, a manje na kladu. Klada je bila drvena i ležala je usred sela na vidljivom mjestu. U kladu su željeznim čavlima bili učvršćeni lanci s okovima. Osuđenik je morao sjesti u kladu, a okove su mu stavili oko gležnjeva. On je cijeli dan morao sjediti na kiši, jakom vjetru ili suncu, a prolaznici su mu se smijali. Osuđene žene često su radile ručne radove, muškarci su znali pušiti lulu, a kada su odslužili kaznu, puštani su na slobodu. Veći krivci morali su leći na klupu pa su po stražnjem dijelu tijela dobivali stanoviti broj batina, prema odredbi seoskog suca koji je kaznu mogao odrediti prema vlastitoj procjeni.
U 19. stoljeću stanovnici Torčeca su, prema zapisima Valentina Lakuša, živjeli u kućnim zadrugama, koje su brojile po 15 do najviše 30 članova. Svi članovi jedne zadruge nisu potekli od istog pretka. Unutar zadruge događalo se da je domaći sin oženio domaću djevojku u istoj zadruzi, uslijed čega je znalo doći i do svađe zbog ljubomore, a jedini je izlaz bio u diobama zadruga. Zadruge su bile bogate, a zadrugari siromašni. Događalo se da je zadruga imala po 4-5 konja, po 10 krava, po 15-20 komada svinja. Konje je uzgajao član zadruge zvan konjar, krave kravar, svinje svinjar. Konjar i kravar su, uz obveze uzgoja stoke, pomagali suprugama obrađivati zemlju, dok se svinjar neprestano brinuo za svinje. Zadruge su na mađarskoj strani, preko Drave, imale vinograde koji su godišnje znali roditi od 50 do 100 vedara vina. Na čelu zadruge bio je gospodar ili gazda, a njegova žena – gospodarica vodila je kuhinju. Gazda se najviše bavio vinogradarstvom i boravio u vinogradu. U subotu se vraćao iz vinograda u Torčec, a u ponedjeljak podijelio zadatke i obveze članovima zadruge. Supruga mu je obično za put i boravak u vinogradu pripremila torbu sa suhim mesom, pšeničnim pogačama i kruhom. Događalo se da se gospodar nije vraćao po dva tjedna u Torčec, a supruga mu je po kojem sinu ili kćeri poslala namirnice u vinograd.
Prehrana
Svake se godine oko Božića klalo 5-6 komada debelih svinja, a ponekad i koja krava. Unatoč svemu članovi zadruge slabo su se hranili. Glavna hrana bila im je krumpir, grah, zelje, prosena ili hajinska kaša, kisela ili slatka repa, ali sve to bez mesa koje se jelo u nedjelju ili na blagdane. Dvaput tjedno domaćica je kukuruzno brašno stavila u zdjelu i polila vrelom vodom te pomiješala i odnijela u kuhinju. Kuhinjsku lopatu posipala je kukuruznim brašnom i na nju metnula grudu tijesta raširivši je dlanovima. Zatim je stavila lopatu u peć te pekla na pepelu. Domaćica je ispekla tako po 5-6 komada i izvukla ih iz peći te odnijela na stol. Takva pogača bila je osobita poslastica članovima zadruge. Kada su zadrugari trebali jesti, gazdarica je donijela veliku zdjelu s hranom, ali bez tanjura. Muškarci su posjedali oko stola, a njihove žene stajale su svaka za leđima svoga muža. Ako je koja imala malo dijete, držala ga je na lijevoj ruci, a desnom grabila žlicom iz zajedničke zdjele i jela preko ramena svoga muža. Često se malo dijete ručicama borilo za hranu te ga je majka hranila. Odraslija djeca jela su iz tanjura svatko na klupi kraj kreveta svojih roditelja. Vino su pili iz čuture koju je donio gazda. Za blagdane je donio više vina, npr. na blagdan Svi Sveti donio je 15-20 holbi, na Božić 1-2 vedra, za Fašnik 10-15 holbi, a za Uskrs vina više nije bilo. Najviše vina popio je gazda s obitelji i prijateljima, a on je pojeo i najviše mesa. Ako su se klale kokoši, zaklala je zadruga 2-3 komada, a kada su došle na stol, oni koji su imali deblju kožu na licu dobili su bolje komade, žene su dobile pera, a djeca noge (drape). Na jesen je nestalo masti pa su žene odlazile na polje u kukuruze po tikve (bundeve), a iz njihovih su koštica pravile ulje kod kuće.
Prema podacima iz 1848. godine, u Torčecu su bile 103 kuće, do pet osoba živjelo je u 43 kuće, a u istom je broju kuća živjelo šest do 10 ukućana. Od 11 do 15 ukućana živjelo je u devet kuća, šest kuća imalo je od 16 do 20 ukućana, a tek dvije kuće imale su 21 do 25 ukućana. Prema tome se vidi da je već tada u Torčecu došlo do cijepanja zadruga jer većina stanovništva živi u obiteljima do 10 ukućana, što više ne predstavlja zadrugu. Uz to možemo pratiti veličinu posjeda kao pokazatelj cijepanja zemljišnog posjeda podijeljenih zadruga. U Torčecu je tada do dva jutra bilo 20 posjeda, od dva do pet jutara 10 posjeda, a najviše je bilo posjeda, njih 30, od pet do 10 jutara zemljišta. Veću zastupljenost od 25 posjeda imali su posjedi od 10 do 15 jutara, dok je zastupljenost posjeda od 15 do 20 jutara bila manja, odnosno njih je bilo ukupno osam. Manji dio činili su veći ili zadružni posjedi iznad 20 jutara zemlje. Od 20 do 25 jutara bilo je pet posjeda, od 25 do 30 jutara postojala su četiri posjeda, a samo je jedan posjed bio od 40 do 50 jutara zemlje. Proces raspadanja zadruga očito je imao prvenstveno gospodarsku podlogu. Zadruge su prema iznesenim podacima već 1848. godine u Torčecu ostale u manjini, a ubrzo će doći do njihova konačnog raspadanja.
Pitanje zadruga bilo je na dnevnom redu Hrvatskog sabora 1865./66., koje je ponovno stavljeno na raspravu 1869. godine, a kao osnovica za raspravu služio je nepotvrđeni zakon iz 1861. godine. No, izbio je sukob između pristaša održanja i razbijanja zadruga, odnosno pitanja dijele li se zadruge na obiteljske loze ili na glave. Nakon rasprave usvojen je 1870. godine prvi zakon o zadrugama u Hrvatskoj i Slavoniji. Taj je zakon izazvao rasulo zadruga, potajne diobe i sudske sporove, već 1872. godine je opozvan te su doneseni novi zakoni 1874. i 1877. godine u doba Mažuranićeve modernizacije Hrvatske.
Usvajanje nove ruralne arhitekture Torčeca, odnosno definitivna uporaba čvrstih materijala (cigla, crijep) započela je masovnije u drugoj polovici 19. stoljeća, a daljnja evolucija podravske kuće u Torčecu tekla je u pravcu povećanja stambenog i gospodarskog prostora, pa čak i u tom smjeru da je dio gospodarskih zgrada preseljen izvan dvorišta (koševi).
Promjene
Za život sela i organizaciju poljoprivredne proizvodnje od važnosti je bila zemljišna zajednica koja je bila organizacijski usitnjena te se bavila rukovođenjem zajedničkih seoskih zemljišta i dijela šuma manje vrijednosti. Osnovicu tadašnje proizvodnje činilo je ekstenzivno i autarkično ratarstvo. Usprkos nepovoljnim općim prilikama, torčanski kraj je, uz ostale, pripadao među najnaprednija poljoprivredna područja južnog dijela Habsburške monarhije. Nove promjene su ipak polako prodirale u selo. Dio seljaka bio je u teškom položaju i pod utjecajem proizvodne nezainteresiranosti naslijeđene iz stoljetne podložnosti feudalnim gospodarima. No, utjecaje novih kapitalističkih odnosa i industrijske te agrarne revolucije više nitko nije mogao zaustaviti ni u Torčecu. Način iskorištavanja poljoprivrednog zemljišta bitnije se mijenja tek potkraj 19. stoljeća. Sve do tada bio je čvrsto ustoličen tropoljni sustav obrade s nerazumno obilnim ugarom. Međutim, prodiranjem tržišnih odnosa i obveze seljaka znatno se povećavaju pa ugar postaje nedovoljno iskorišteni dio gospodarstva. Vjerojatno je poticaj nestajanju ugara bio i prijelaz sa zadružnog na individualno vlasništvo i upravljanje posjedom.
U strukturi tadašnjeg ratarstva prema kraju 19. stoljeća sve više dominiraju pšenica i kukuruz, dakako uz krumpir kao glavnu povrtnu kulturu. Stare tradicionalne krušne žitarice kao što su raž, napolica, ječam, pir, proso i heljda razmjerno brzo gube na značenju. Posebice jača uzgoj kukuruza, a za Torčec je od osobitog značenja propagiranje uzgoja kukuruza 1876. godine unutar Podružnice Gospodarskog društva u Drnju. Slična velika pozornost posvećivala se uzgoju pšenice, čije je relativno sudjelovanje u strukturi sjetvenih površina osobito poraslo od kraja 19. stoljeća. Veliki utjecaj na povećanje prinosa ove autohtone i tradicionalne kulture, a i ukupne poljoprivrede, uz Podružnicu Gospodarskog društva u Drnju, imalo je Gospodarsko učilište u Križevcima osnovano 1860. godine. Međutim, slaba agrotehnika i organizacija rada te tržišta, autarkične navike, financijske nemogućnosti torčanskih seljaka i drugi činitelji uvjetovali su u to vrijeme ipak još vrlo niske prosječne prinose glavnih poljoprivrednih kultura, koji su neusporedivi s današnjima. Voćarstvu se posvećivala nedovoljna pozornost, bez obzira na to što su klima, konfiguracija i tlo pružali značajne mogućnosti za komercijalni uzgoj većeg broja raznog voća. Nešto voćaka obavezno se uzgajalo uz ili u okviru torčanskih vinograda preko Drave u Mađarskoj ili u blizini Koprivnice. No, vinogradarstvo je potkraj 19. stoljeća doživjelo duboku krizu zbog masovnog oboljenja vinove loze filokserom.
Stočarstvo
Tlo se dugo vremena obrađivalo na zastarjeli i primitivan način jer je Torčec bio izvan intenzivnijeg dometa tehničkog napretka, pa je stoga autarkičnost u uporabi poljoprivrednih alatiljki došla u punoj mjeri do izražaja. Tako u osnovnoj obradi žitarica do kraja 19. stoljeća prevladavaju drveni plugovi i rala. Strna žita žela su se gotovo isključivo srpom, a slama se uredno slagala u ritke – potrebne za obnavljanje krovova kuća. U Podravinu su u pomoć kod žetve i vršidbe dolazile mnogobrojne družine seljaka iz Hrvatskog zagorja i poneki seljak iz Međimurja. Sve se radilo ručno i uz pomoć kravske ili konjske sprege. Nadničari su dobivali hranu, noćenje na sjeniku i određenu količinu žita, a svojim su se kućama vraćali tek u kolovozu.
Sve do kraja 19. stoljeća stoka se timarila na vrlo ekstenzivan i primitivan način uz male dnevne priraste, a tek od tada se organiziranije prilazi oplemenjivanju i uvođenju kvalitetnijih pasmina, boljoj organiziranosti proizvodnje i tržišta te stajskom tovu u kombinaciji s ispašom. Svaštarsko stočarstvo dobrim se dijelom oslanjalo na ispašu na seoskom pašnjaku (gmanju) i ponekad na žirenje u šumama. U ovom dijelu Podravine uzgajale su se sve do devedesetih godina 19. stoljeća gotovo isključivo domaće pasmine goveda, koje nisu bile suviše izdašne ni po mliječnosti ni prema proizvodnji mesa. Većinom se uzgajala buša (čak oko 92 posto krajem 19. stoljeća), te podolac, crveno-žuto zagorsko govedo te neke druge pasmine. Uzgoj krave prepuštao je seljak domaćici, koja je nastojala dobiti što više mlijeka za kućnu uporabu, dok se telad ponekad trošila za prehranu ukućana, a dijelom se prodavala. Promjene u uzgoju teladi nastupile su tek kasnije, početkom 20. stoljeća. Svinjogojstvo je u to doba također doživjelo zapaženi preobražaj. Nekada vrlo raširena pasmina zvana šiška, prestala se uzgajati, iako je bila dosta pogodna za držanje na pašnjacima i žirenje u šumama. Sve više se uvodila pasmina bagun. S obzirom na sveopću uporabu konja u obradi njiva i u prometu, konjogojstvo je na prijelazu stoljeća ostvarivalo svoj puni procvat. U to doba jača i peradarstvo, no ipak uzgoj kokoši, gusaka, purana i drugih vrsta peradi ostao je i dalje na nekomercijalnoj razini dvorišnog i ispašnog držanja. Značajno mjesto u sezonskoj svakodnevici, što je imalo i određenu ekonomsku važnost, imali su lov i ribolov na potoku Glibokom, na Dravi itd., ali ta djelatnost tada nije imala organizirane oblike. Na prijelazu stoljeća, djelovanjem višeznačnih faktora, situacija u stočarstvu se poboljšala. Oranjem ugara i dijela pašnjaka, uvođenjem uzgoja stoke pretežno u staji i svinjcu, prihvaćanjem plemenitijih pasmina goveda i svinja – torčansko stočarstvo počelo je polako stjecati sve veći ugled.
Selo Torčec početak 19. stoljeća, točnije 1808. godinu, dočekuje s 989 žitelja, a nakon teških godina Napoleonovih ratova dolazi do pada broja stanovnika. Tako je godine 1817. zabilježeno 865 stanovnika, a godinama nerodice i gladi pridružuju se poplave i bolesti pa broj stanovnika pada 1826. godine na samo 630. Nakon velikog pada postupno dolazi do porasta i obnove sela. Primjerice, 1839. godine u Torčecu je popisano 896 žitelja, a 1851. čak 992 žitelja. Početkom 19. stoljeća u Torčecu se, prema Matičnoj knjizi rođenih župe Drnje, broj rođenih u prvih deset godina kretao: 1801. – 42, 1802. – 35, 1803. – 29, 1804. – 42, 1805. – 52, 1806. – 21, 1807. – 55, 1808. – 55, 1809. – 24, 1810. – 34, a kasnije se uglavnom stabilizirao na oko 25-40 po godini. Godine 1857. ukupan broj stanovnika minimalno se smanjuje na 925. Oni su živjeli u 105 kuća, što znači da od 30-ih godina 18. stoljeća nije došlo do daljnjeg širenja sela. Broj stanovnika u Torčecu bio je približno isti i 1869. godine kada ih je popisano 915, ali nakon gospodarske krize 1873. godine dolazi do pada broja žitelja. Prema popisu iz 1880. godine u Torčecu je živjelo 895 žitelja. Kasnije dolazi do ubrzane obnove te selo prvi put prelazi brojku od 1000 stanovnika. Godine 1890. u Torčecu su popisana 1022 stanovnika, a 1900. popisano je ukupno 993 žitelja. Ovi podaci kazuju da se stanovništvo Torčeca nakon pada broja stanovnika početkom 19. stoljeća, do kraja istog stoljeća ponovno povećalo. Ovakvo stanje ukupnog broja pučanstva djelomično su prouzročili gospodarsko stanje, dijelom raspad zadruga, a djelomično unutarhrvatske migracije, a od početka 20. stoljeća minimalni pojedinačni odlasci u prekomorske zemlje, naročito u SAD.
Nastavak u idućem broju…
