Jutros u ranu zoru, lovcu Mileku Mehkeku u Prekodravlju su se osmjehnuli božica lova Dijana i zaštitnik lovaca sveti Hubert. S pajdašom Franjom Saboličekom krenuo je u lov u smjeru Gotalova, u predio zvan Lopata, malo iza 4 sata. Mileku ta ranojutarnja aktivnost nije nikakva novost jer već 56 godina redovito ustaje prije nego pijevci zakukuriču i odlazi u šumu, no danas ga je priroda odlučila nagraditi za tu dugogodišnju upornost i ustrajnost.
– U šumi se čula rika jelena. Kad mužjak čuva svoje košute i riče, tad ga nikaj drugo ne zanima i ne doživljava nikaj oko sebe. Svejedno, sreća se morala poklopiti, jer samo jedna oprezna košuta mogla je sve pokvariti. Da nas je nanjušila otpelala bi jelena dalje i mi bi išli doma praznih ruku, ali ovaj put nije – priča Milek kojem se sreća u nešto manjem obliku osmjehnula pred dvadesetak godina kad je “riješio” jelena, ali ni blizu današnjem ulovu.
– Pogodil sam ga ravno u srce, s Crvenom zastavom, zrno 8*57, veli.
Kad su prišli bliže shvatili su da je pred njima pravi komad jelena, težak otprilike 250 kilograma, s rogovima od 200 točki, a prema njihovoj procjeni star između šest i sedam godina.
– To je poseban adrenalin, kakav samo lovci poznaju kad nastrijeliš jelena. Ali evo, fala bogu, Dijani i Hubertu, kaj su mi podarili to veselje. To je od mene to, više ne moram ništa uloviti. Sad je red na mladima, priznaje Milek, koji je i najstariji član Udruge Zec po lovačkom stažu. Njegov lovački put trajao je više od pola stoljeća, a sada je, kaže, vrijeme da se umirovi. Veseli ga i činjenica da je barem dio te strasti prenio na obitelj. Jedan od pet sinova i šest kćeri naslijedio je očevu ljubav prema lovu, a jutros mu je, kao mesar po struci i pomogao oko pospremanja mesa.
Kao što lovački običaji nalažu, rogovi pripadaju lovcu, a meso ide u hladnjaču Lovačke udruge Zec Gola-Gotalovo. Kad se nakupi dovoljno, bit će fešta i prigodna zakuska.
FOTO Privatna arhiva
