Na obroncima Bilogore, među šumom, vinogradima i pogledima koji sežu preko podravske ravnice, već 50 godina živi jedna posebna priča. Podravkin rekreacijski centar desetljećima je mjesto susreta, druženja i odmora, ali i brojnih uspomena koje povezuju generacije Podravaca. Povodom velike obljetnice vratili smo se na sam početak, u vrijeme nastanka PRC-a, s čovjekom koji mu je dao prepoznatljivo lice. Akademski slikar Zlatko Kauzlarić Atač, autor glavnog idejnog projekta PRC-a, prisjetio se prvih skica, ljudi koji su gradili centar i ideje koja je povezala podravsku tradiciju, prirodu i zajedništvo.
Što prvo osjetite ili primijetite kada danas dođete u Podravsku klet ili Štagelj? Vraća li vam taj prostor neka posebna sjećanja?
Prva asocijacija mi je priroda. To je ono što je ostalo i što me najviše veseli. Ideja je bila da prirodu samo nadopunimo, a ne da je građevine nadvladaju. Kad danas vidim šumu, dječja igrališta i ljude koji ovdje borave, imam osjećaj da je temeljna zamisao ipak ostala sačuvana. Želja nam je bila da to bude mjesto na kojem će ljudi provoditi vrijeme u prirodi, šetati, družiti se i odmarati. Nije sve bilo zamišljeno samo oko restorana. Rekreacijski centar trebao je biti prostor za obitelji i zajedništvo.
Vratimo se u 1976. godinu. Kako je zapravo počela priča o Podravkinu rekreacijskom centru?
Zapravo je sve krenulo nekoliko godina prije otvaranja PRC-a, kroz projekt koprivničke pivnice. Bio sam Podravkin stipendist i jednom sam u Podravki vidio nacrte za budući ugostiteljski objekt u središtu grada. Zanimalo me o čemu je riječ pa sam predložio da i sam pokušam osmisliti koncept. Zahvaljujući povjerenju tadašnjeg direktora Pavla Gažija dobio sam priliku urediti Pivnicu Kraluš. U projekt sam uključio domaće umjetnike i obrtnike jer mi je bilo važno da prostor nosi podravski identitet. Pivnica je bila dobro prihvaćena, a meni je otvorila vrata za sljedeći veliki projekt. Nakon toga predložio sam direktoru da Podravka kupi Sulimanovićevo brdo i ondje napravi rekreacijski centar. Mjesec dana poslije pozvao me i rekao: „Atač, odlučio sam. Idemo.“ Tako je počela priča o PRC-u. Podravka je i tada davala priliku mladim autorima i vjerovala da umjetnost može biti dio identiteta tvrtke i grada.
PRC je od početka bio mnogo više od ugostiteljskog ili rekreacijskog kompleksa. Gdje ste pronalazili inspiraciju
Inspiraciju sam pronalazio u Podravini, njezinim goricama, klijetima i ljudima. Htio sam da prostor izgleda autentično, kao da je ondje oduvijek bio. Po selima sam tražio stare klijeti, hambare i različite predmete tradicijske kulture. Jednu smo klijet čak preselili na lokaciju PRC-a. Sve je bilo podređeno ideji da se sačuva duh podravskog života.
Posebno sam inzistirao da se drvena građa obrađuje ručno. Sjećam se da sam jednom došao na gradilište i vidio da je dio konstrukcije već napravljen strojnom obradom. Morao sam tražiti da se skine i ponovno napravi. Želio sam da sve bude iskreno, kako se nekad radilo. U to vrijeme Podravka nije ulagala samo u proizvodnju i razvoj tvrtke. Ulagala je i u kulturu, umjetnost i identitet kraja. Takvo povjerenje prema umjetnicima bilo je važno i omogućilo je da nastanu projekti poput PRC-a, Kraluša i mnoge druge vrijedne priče koje su ostale iza nas.
“PRC ne bi nastao bez ljudi koji su vjerovali u ideju”
Bez podrške tadašnjeg rukovodstva Podravke, PRC ne bi nastao. Kad je Gaži nešto odlučio, onda se to i ostvarilo. Sa mnom su radile zagrebačke arhitektice Jasna Nosso i Ljerka Lulić, a nastojao sam da u projekt budu uključeni i domaći ljudi. Sudjelovali su brojni podravski umjetnici, obrtnici i majstori. Podravci su talentirani i kreativni ljudi i upravo su oni dali projektu njegovu autentičnost. Ovo je obljetnica kojom moramo zahvaliti svima koji su sudjelovali u stvaranju PRC-a, od umjetnika i arhitekata do stolara, graditelja i Podravkinih suradnika koji su vjerovali da stvaramo nešto što će ostati generacijama.
Koliko je jedan prostor poput PRC-a tada značio Koprivnici, Podravki i njezinim zaposlenicima?
Mislim da je ljudima značio mnogo. Sedamdesetih godina velike su tvrtke nastojale stvarati prostore u kojima će se okupljati njihove obitelji, zaposlenici i gosti. PRC je bio upravo takvo mjesto. Najvažnije je da su ga ljudi prihvatili kao svoj prostor. Da ga nisu prihvatili, ne bi živio pedeset godina. Zanimljivo je i da je dolaskom PRC-a u taj dio grada stigla infrastruktura, od ceste do komunalnih priključaka. Na neki je način centar pridonio razvoju cijelog kraja.
Tijekom godina ovdje ste proveli mnogo vremena. Postoji li neka uspomena koja vam je posebno draga?
Postoji jedna koju uvijek rado prepričavam. Na dan otvorenja Podravkinog rekreacijskog centra ja sam se prvi put ženio. Još sam ujutro obilazio gradilište i uređivao posljednje detalje kad me direktor Gaži pitao kamo idem. Rekao sam mu: „Idem se oženiti.“ Nakon vjenčanja Podravka je po mene poslala stari automobil ukrašen klasjem i dovezla me ravno na otvorenje PRC-a. Volio sam poslije govoriti da sam na svadbi imao nekoliko tisuća ljudi.
Jeste li tada mogli zamisliti da će i 50 godina poslije Podravska klet i Štagelj ostati mjesta okupljanja i uspomena?
Priželjkivao sam da traje, ali priznajem da je tih pedeset godina prošlo nevjerojatno brzo. Danas mislim da je najvažnije to što su ljudi taj prostor prihvatili. Kad ljudi nešto prihvate kao svoje, onda to traje. Zato me raduje što se i danas ovdje okupljaju obitelji, prijatelji i generacije gostiju. Restoran Štagelj ima sjajnu gastronomsku ponudu i mislim da je proširenje i uređenje u objekt kakav je danas bilo pun pogodak. Drago mi je i što Podravka i dalje prepoznaje važnost kulture, tradicije i identiteta zajednice, a da današnje rukovodstvo, na čelu s Martinom Dalić, ima sluha za umjetnost, vidi se i po uređenju interijera nakon nedavne obnove upravne zgrade. Mijenjaju se vremena, ali vrijednost stvaranja, čuvanja baštine i ulaganja u ljude ostaje jednako važna kao i prije pedeset godina.
Kad biste današnjim generacijama koje dolaze u PRC trebali prenijeti jednu poruku iz vremena njegova nastanka, što biste im poručili?
Poručio bih im da čuvaju sjećanja i da poštuju ono što je nastalo prije njih. Nema sadašnjosti bez prošlosti. Zato treba zapisivati, podsjećati i čuvati tragove o ljudima koji su stvarali ovaj kraj. Sve prolazi, ali ono što ostaje jesu ljudi, njihova djela i uspomene koje ostavljaju iza sebe.
FOTO/IZVOR Podravka
