U bolničkoj sobi Odjela za dijalizu vlada tišina koju povremeno prekida zvuk aparata. Ljudi leže, svaki u svojim mislima dok medicinske sestre brinu da imaju sve što im je potrebno. Među njima je i koprivničanka Davorka Smoljanović (47). Već tri godine ovdje provodi svaki drugi dan utorkom, četvrtkom i subotom. Četiri sata spojena na aparat tih su dana njena svakodnevica od ranog jutra. Njezina priča počela je s dijagnozom koja joj je bila zapisana u genima.
– Imala sam policističnu bolest bubrega. To je nasljedno. Ciste su s vremenom rasle, bubrezi su sve slabije radili, a onda je došla jedna upala koja je dodatno pogoršala stanje – prisjetila se. Dobro pamti svoj prvi dolazak na dijalizu.
– Kak’ ne. Miješal se u meni strah, bijes, ljutnja, tuga… sve odjednom. Najviše me ljutilo zakaj se to sve dogodilo tak’ rano – ispričala nam je. Njen dan dijalize počinje u sedam ujutro. Suprug je vozi u bolnicu, a zatim slijede četiri sata ležanja spojena na aparat koji obavlja posao njezinih bubrega.
– Dan dijalize mi je dan D. Često mi padne tlak, uglavnom uvijek bude neki problem. Usput sam operirala i karcinom, prošla kemoterapije, tak’ da nije lako. Moram vratiti imunitet organizmu, pa trenutačno nisam ni na listi za transplantaciju – rekla je. Bolest joj je, dodala je Davorka, potpuno promijenila život.
– Bila sam zaposlena, radno aktivna. Sad je sve drugačije. Zbog ruke ne možete raditi sve kaj ste prije mogli, a najteže je bilo početi planirati. Danas više nikaj u mom životu nije spontano – objasnila je. Jedna od najtežih stvari za pacijente na dijalizi je kontrola unosa tekućine.
– Mi praktički ne mokrimo, pa moramo jako paziti koliko pijemo. To mi je najteže. Čak i dvije litre tekućine mogu opteretiti cijeli organizam, srce, sve. Nije strogo zabranjena hrana, ali morate paziti – istaknula je. Vrijeme na dijalizi polako prolazi, ali uz podršku medicinskog osoblja lakše je izdržati.
– Ležite četiri sata. Malo mobitel, malo razgovor, ponekad odrijemate. Sestre su vrlo ljubazne i susretljive, svima nam to puno znači. U početku nije bilo lako, ali s vremenom postane dio života – rekla nam je. Unatoč svemu, ne gubi nadu.
– Živim dan po dan. Psihički je vrlo teško. Nakon tri godine još se privikavam. Mislim da se čovjek nikad ne može potpuno pomiriti s tim – priznala je. Najveća snaga su joj obitelj i djeca.
– Oni su moja najveća podrška i motivacija – odlučna je Davorka. Na kraju ima i poruku za sve koji o bolestima bubrega rijetko razmišljaju.
– Redovno se kontrolirajte. Nemojte misliti da se to ne može dogoditi vama. Pazite na prehranu i zdravlje, bez obzira na to je li bolest nasljedna ili ne. Jer ovo je velika promjena života. Najteže je prihvatiti da morate živjeti drugačije – zaključila je Davorka.
FOTO/VIDEO Antun Bobonj
