Piše: Nikola Cik
Među zaslužnim Đurđevčanima koji su svojim životom i radom obilježili jedan dio đurđevačke povijesti 20. stoljeća bio je prof. dr. Ivan Kranjčev. Svojim svestranim obrazovanjem, prosvjetnim i javnim radom, ali i životnim stavovima ostavio je značajan trag u Đurđevcu.
Ivan Kranjčev rođen je u Đurđevcu 1. ožujka 1900. kao prvo dijete Tome i Marije Kranjčev rođ. Vokšan. Školovao se u Đurđevcu i u požeškoj gimnaziji gdje je maturirao 1919., a zatim je dvije godine boravio u bogosloviji u Zagrebu koju je napustio te 1921. godine upisao studij na Filozofskom fakultetu. Ondje je studirao filozofiju, geografiju i biologiju, a školovanje je okrunio obranom doktorske disertacije pod naslovnom Ekonomski razvitak Đurđevca i đurđevačkih konaka koju je kao etnografski prikaz napisao 1926. Pri odabiru teme disertacije bio je inspiriran vlastitim iskustvom seljačkog i zadružnog načina života svojih predaka. Naime, svog seljačkog porijekla nije se nikada sramio nego se njime ponosio, što je zabilježio u uvodnom dijelu svoje doktorske disertacije.
Kao mladi nastavnik najprije je radio na Pomorskoj školu u Bakru od 1924., a već sljedeće godine premješten je na Građansku školu u Đurđevcu. Kako mu je 1928. umro otac Tomo, nastavio je s majkom Maricom voditi obiteljsko gospodarstvo. Oženio se 1931. s Anastazijom Lončar iz Kalinovca s kojom je podigao šestero djece: četvoricu sinova i dvije kćeri.
Od početka rada u Đurđevcu pa do 1947. bio je nastavnik i razrednik na građanskoj školi u Đurđevcu, a od 1936. i ravnatelj. Istodobno je radio na unaprjeđenju poljoprivredne proizvodnje među Đurđevčanima pri čemu je prednjačio svojim primjerom u vlastitoj staji, na svojim oranicama i livadama teu vinogradu. U doba komunizma Kranjčev je završio u pritvoru u Đurđevcu i zatvoru u Bjelovaru. Bio je osuđen na godinu dana zatvora s prisilnim radom u Lepoglavi, no pomilovan je nakon tri mjeseca te se vratio kući gdje je ostao bez zaposlenja. Napokon se 1953. vratio na radno mjesto u osnovnoj školi u Đurđevcu gdje je ostao sve do smrti.
Ovaj talentirani nastavnik, strastveni sakupljač narodnog blaga i fotograf, uzoran muž, otac i obiteljski čovjek, omiljeni Đurđevčanin, ljubitelj prirode i svojih bližnjih, obolio je od karcinoma i umro u Đurđevcu 8. siječnja 1957. godine. Za života nije primio nikakvo priznanje ni nagradu za svoj požrtvovni etnografski rad i nesebični trud u radu s djecom, a rodni Đurđevac kasnije mu se odužio time što đurđevačka gimnazija, kao školska ustanova koja odgaja intelektualnu elitu ovoga kraja, nosi njegovo ime, kao i ulica u kojoj je školska zgrada smještena.
