Školska godina je završila, a to automatski znači da u punom jeku kreće turistička sezona. Grana gospodarstva koja je već odavno postala jedan od glavnih punjača državnog proračuna, ali i grana gospodarstva po kojem je Koprivničko–križevačka županija na samom dnu u cijeloj zemlji. Kad je Državni zavod za statistiku objavio taj podatak, činilo mi se da je nemoguće da postoji županija koja je po turističkoj aktivnosti ispod županije u kojoj živim, odnosno Bjelovarsko–bilogorske. No, podaci su to koje ipak treba uzeti s određenom rezervom jer u službene statistike iz sustava E-visitor koji se potom vade ulaze i oni koji završe na rehabilitaciji u Daruvarskim toplicama, kao i radnici koji moraju negdje noćiti pa se i njih broji kao turiste.
Koliko je točno onih koje su zahvatile statistike bilo pravih turista, a ne radnika ili nesretnika sa slomljenim kukom pa ih se poslalo na liječenje u toplice, vjerojatno nikad nećemo saznati, no činjenica je da su podaci prilično porazni. Iskoristit ću zato ovaj prostor koji mi je dan na palamuđenje kako bih ponudio nekoliko prijedloga za unaprjeđenje turizma koji su prilično sumnjivi, vrlo vjerojatno loši, a usput bi mogli šokirati i javno–zdravstvene djelatnike, kao i svećenstvo. Jedna od grana turizma po kojoj je Podravina poznata je vjerski turizam. Hrle tu vjernici s cijelog kontinenta u brojna svetišta, no ti vjerski hodočasnici spadaju u kategoriju koju bi stručnjaci za turizam – u koje definitivno ne spadam – prozvali slabim potrošačima.
Prateći nauk vjere, hodočasnici jako malo troše i skromni su. Kad idu na put ponesu oni sa sobom koricu kruha, eventualno Tuc krekere i napune boce s vodom iz pipe koju onda do kraja dana samo nadopunjuju. Vrhunac njihove potrošnje je kuglica sladoleda ili krunica, a to nikako nije dovoljno da bi lokalno gospodarstvo procvjetalo. Sada kreće dio zbog kojeg će se kosa na glavi podići javno–zdravstvenim djelatnicima i dežurnim moralistima, no već godinama u dijelovima Hrvatske jača nešto što bi se moglo nazvati alkoholni turizam. Da se ne lažemo, skoro svi mi volimo popiti, a po ljubavi prema kapljici Podravina i Prigorje možda i prednjače u cijeloj Hrvatskoj. I premda neki kažu da je to loše po zdravlje, zašto to ne pokušati iskoristiti jer za zdravlje su još puno lošiji streljivo i oružje pa se, kvragu, svim silama trudimo potaknuti otvaranje takvih tvornica i ne vidim da se netko zbog toga buni.
Zato ne bi bilo zgorega pokušati organizirati evente na kojima se puno pije, a poznato je da ljudi kada popiju prestaju paziti na potrošnju. Troši se tada kao da sutra ne postoji i ne razmišlja o tome hoće li sljedećeg mjeseca biti za plaćanje struje ili vode. Hoće li djeca imati za školske izlete i za nevjerojatno skupi slanac u obližnjoj pekari, već sutra kao da ne postoji i ništa drugo nije važno nego da se uspije naručiti još poneka runda. Ljudi koji vole popiti, naravno ako nisu agresivni kada ih preokrenu maligani, zato su idealni turisti, a zbog toga se organiziraju i turističke manifestacije poput vinskih maratona.
Događaji su to koji spajaju najbolje od domaće enologije, gastronomije i uživanja u prirodnim ljepotama, a u njima se savršeno mogu stopiti dvije mnogima omiljene aktivnosti – lagana tjelovježba odnosno šetnja i uživanje u okusima vina lokalnih proizvođača. Što je najbolje od svega, sve je tu već izmišljeno i ne treba ići previše daleko kako bi se vidjelo da nešto takvo odlično funkcionira i da privlači tisuće i tisuće posjetitelja, a najbolji primjer je već kultni Vinski maraton u baranjskom mjestašcu Zmajevcu. Takvi događaji ne samo da bi bili savršeni za promociju domaćih vinara koji rade izvanredan posao i imaju perfektnu robu, već bi se gotovo svi oni koji jednom tu stignu, poželjeli još koji put vratiti.
