razgovarao: Stjepko Gambiroža
Iz godine u godinu susrećemo se sa statističkim podacima da se poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj smanjuje. Da se sve manje ljudi odlučuje baviti njome, da se sela prazne i mnogi se odlučuju na ipak komforniji život u gradu. Poljoprivreda je vječno aktualna tema jer proizvodnja hrane jedna je od strateških grana gospodarstva, a Ivica Baranašić iz Malog Otoka jedan je od onih koji je u ratarstvu pronašao svoj poziv. Čitavog života on se bavi poljoprivredom, a često se za Baranašića može čuti da je jedan od najvećih poljoprivrednika u Podravini, pošto on i njegov sin obrađuju oko 600 hektara zemljišta.
PL: Što sve uzgajate i što je sada aktualno od poljoprivrednih radova?
– Većinom se bavimo ratarskim kulturama, a uz mene i sina, na dva OPG-a imamo i pet zaposlenih. Po novom pravilniku koji je na snazi zadnjih nekoliko godina, prisiljeni smo na sadnju više kultura. Imamo pšenicu, sijemo uljanu repicu, ove godine ugovorili smo i određenu površinu jaroga boba, tu je pivarski ječam, no negdje polovica površine je pod kukuruzom. Sve ovisi o potrebama tržišta, kojem se prilagođavamo s našim asortimanom.
PL: Kako napreduje pšenica, odgovaraju li joj hladniji dani kao što su bili tijekom siječnja?
– Ovo je nakon dugo vremena jedna donekle normalna zima. Najavljuju se neka zatopljenja, no dok su ujutro mali minusi pa to drži preko dana, to odgovara ozimim kulturama. Sjetvu smo napravili po dobrim vremenskim uvjetima, a koliko sam uspio vidjeti uz put ne samo svoje, već i tuđe usjeve, mislim da se za sada sve to skupa dobro drži. Za sada nisu izraženi ni problemi s glodavcima, a krenuli smo i u konzervacijsku obradu tla, u čemu smo relativno novi. Vidjet ćemo što će vrijeme pokazati i što donosi takva konzervacijska obrada tla, no svi se moramo prilagođavati vremenskim uvjetima jer klima se jednostavno mijenja.
PL: Što je s kukuruzom?
– Za sada smo još u pripremama za sadnju kukuruza, a svaka godina je specifična, posebno otkako je nastupila pandemija koronavirusa. Od tada se sve „pošemerilo“. Prijašnjih godina znalo se da se umjetno gnojivo kupuje u studenom ili prosincu jer je to bila neka „mrtva“ sezona i cijene su tada bile najpovoljnije. No, i to se promijenilo, posebno s porastima cijene plina. Cijene umjetnog gnojiva počele su rasti i to je jedan od najvećih problema u poljoprivredi posljednjih nekoliko godina. Još dok su bile kune umjetno gnojivo kupovali smo za 1270 kuna, a već drugu godinu cijena je otišla na 6900 kuna. To nije bilo povećanje za 20 ili 100 posto, već za 500 posto.
PL: S kakvim se još problemima danas susreću poljoprivrednici u Hrvatskoj i Podravini?
– Naš podravski poljoprivrednik je jako vrijedan i imamo stvarno puno mladih, uzornih poljoprivrednika, no najveći problem je što smo neorganizirani. Morali bismo se na neki način udružiti preko neke udruge, iako nama nije u interesu da politički djelujemo ili da smo nekome pristrani, ali jednostavno bismo se morali udružiti da štitimo svoje interese. Posebno dok se donašaju nekakvi pravilnici kao što se sada ponovno najavljuje novi zakon o poljoprivrednom zemljištu. Imamo poljoprivrednu komoru, no nezadovoljan sam njenim djelovanjem jer i ne znam tko je njen predstavnik iz našeg kraja. Mene recimo nikad nitko nije kontaktirao pa rekao „Idemo vidjeti koji su vaši interesi i problemi pa da zajednički djelujemo“. Nitko u Ministarstvu neće razgovarati s Perom i Markom, ali ako se Pero, Marko i ostali udruže i krenu zajedno štititi svoje interese, tada bi nam svima bilo puno lakše.
PL: Jesu li nesređene zemljišne knjige i dalje problem za poljoprivrednike?
– Svakako. Recimo ja obrađujem 600 hektara zemlje od čega je tek pet posto državnog zemljišta. Dio je privatno, a imamo i zakupe od ljudi što radimo već 15 i 20 godina, a premda je na području Općine Legrad malo državnog zemljišta, ti papiri nikako da se riješe. Da se mi međusobno krenemo dogovarati, kroz pet do deset godina napravili bismo komasaciju, a ta birokratizacija sve koči, usporava i kao da traje beskonačno. Vrijeme je da se to konačno riješi i svima bi bilo lakše da se ta zemljišta konačno okrupne.
PL: Što biste promijenili da ste ministar poljoprivrede?
– Nikad to ne bih htio biti, ali mogu reći što bih ja kao proizvođač želio da ministar napravi. Prvo da taj ministar obiđe naše županije i da malo čuje naša iskustva, probleme i zahtjeve i da vidi kako dišu ljudi na terenu. Vjerujte mi, nitko od nas poljoprivrednika nema zahtjeve za tisućama ili stotinama tisuća eura, već želimo da se riješe problemi kao što su te katastarske izmjere i da konačno imamo čiste papire. Stvarno se ne sjećam kada je neki ministar poljoprivrede zadnji put bio kod nekog od nas.
PL: Čim se spomene poljoprivreda, tu su i poticaji, odnosno potpore. Je li taj sustav dobro posložen i nagrađuju li se oni koji stvarno rade dobro?
– Ponovno se vraćamo na nesređene papire i katastarske izmjere koje nisu napravljene do kraja. Ja recimo obrađujem više od stotinu hektara zemlje za što ne dobivam poticaje. Ne znam koliki bi trebali biti poticaji po hektaru, no pravilnik mora postojati i treba ga se držati. Mi danas imamo slučajeve gdje određena manja gospodarstva koriste prilike i rupe u zakonu i iskorištavaju sustav poticaja i dok mi ozbiljni proizvođači obrađujemo zemlju, oni nažalost primaju poticaje. To je jedan od problema, a drugi je što vi u ARKOD-u morate dokazati da obrađujete određenu zemlju čiji je vlasnik iz Legrada, no on živi u Australiji. To bi trebalo nekako pojednostaviti, no daleko od toga da sustav poticaja nema i nekih dobrih strana.
PL: Koje su to dobre strane?
– Jedna od njih je svakako taj plodored. Za to sam da se rade analize zemlje i da vidimo uopće što u toj zemlji imamo i što joj treba jer napravi se određena ušteda kada znate što je u njoj. Sijemo leguminoze, gdje stvaramo humuse jer svjedoci smo po selima da mali stočari gotovo nestaju. Sva sreća pa je recimo kod nas Prekodravlje svijetli primjer, dok recimo kod nas u Legradu više nema malih stočara. Ipak, ima jedan veliki problem oko kojeg sam se stalno bunio. Ima jedna stavka u pravilniku u kojoj stoji da četiri posto površine zemljišta mora biti neproizvodno. Zamislite, recimo, na mojem gospodarstvu imam 500 hektara pod poticajima. Četiri posto je 20 hektara koje zdravoseljački moram ostaviti pusto, pod ugarom, neproizvodno. To je suludo da mi netko veli da na tolikoj površini ne mogu ništa. Nedavno smo u Osijeku imali okupljanje ratara i postavio sam pitanje koja je svrha tih četiri posto, no nitko mi ništa konkretno nije odgovorio.
PL: I koje bi onda bilo rješenje?
– Hrvatsku bi trebalo podijeliti u najmanje tri poljoprivredne regije jer nije ista proizvodnja u Zagorju, Međimurju, Podravini, da ne govorim o Slavoniji i Dalmaciji. Dok vi vidite parcele u Slavoniji, jasno je da ondje treba biti mjesta za cvjetne trake za pčele, a kod nas u Podravini je međa na međi i već s tim imamo raznolikost usjeva. Tu su vrbici, gdje mogu biti životinjska staništa, a opet se vraćamo na priču da imamo neku udrugu, tada bismo možda imali glas koji bi netko čuo. Problem je što netko u uredu u Zagrebu ne može vidjeti pravo stanje na terenu, a nas nitko ne pita. I onda imamo nekakva e-savjetovanja i uz ogroman posao koji imamo na zemlji, jednostavno nas ubijaju i maltretiraju sa svom tom administracijom i birokracijom. Tko uz sve to još stigne pratiti ta e-savjetovanja i sudjelovati u nekim kreiranjima zakona?
PL: Opet se vraćamo na to da glavnina problema dolazi od vrha, odnosno od ministarstva i države?
– Pitali ste što bih napravio da sam ministar. Prvo bi taj ministar trebao doći u svaku županiju i okupiti predstavnike agencija, katastra, gruntovnice i lokalnih samouprava, da skupa sjednu i vide koji su problemi i na temelju toga odrediti neku strategiju. Ti problemi nisu nastali preko noći, nego se gomilaju desetljećima i ne očekujemo da ih se preko noći riješi. No, ključno je utvrditi koji su to problemi i započeti ih rješavati, a ne kao do sada samo čekati da se nešto riješi samo od sebe jer to se neće dogoditi. I dalje duboko vjerujem da u našoj Podravini poljoprivreda ima budućnost. Krenite od Koprivnice preko Đelekovca, Ivanca, Torčeca, Brega, Sigeca, bilo kojeg sela, ondje ima još puno mladih poljoprivrednika, vrijednih i uzornih ljudi. Siguran sam da naš poljoprivrednik ni malo ne zaostaje za njemačkim ili austrijskim kolegama po znanju i radišnosti, no njihova je velika prednost što rade u puno uređenijim sustavima.
PL: Jedan od velikih problema s kojima se Hrvatska susreće danas je i divljanje cijena, posebno cijena hrane. Među razlozima je i nedovoljna proizvodnja, zbog čega smo ovisni o uvozu. Koji su razlozi za to?
– Opet se vraćamo na nedostatak strategije jer siguran sam da je hrvatski poljoprivrednik spreman proizvesti sve što treba. Ako nam kažu da proizvodimo banane i da imamo siguran plasman, proizvest ćemo i njih, nema problema. No, ključno je da moramo znati gdje ćemo plasirati naše proizvode i da je tržište uređeno. Siguran sam da bismo gotovo u svemu mogli biti samodostatni, no mora se donijeti neka strategija i onda se po njoj proizvoditi. Da znamo što nam treba i koliko.
PL: Kako ste se uopće odlučili baviti poljoprivredom i da možete ponovno birati, biste li se odlučili za nešto drugo?
– To je jednostavno moj način života i jednostavno ne znam što bih drugo znao delati. Da se ponovno rodim, sigurno bih se istim bavio jer za mene je to najljepši posao. Kod nas je svaki dan drugačiji, svakog dana se nešto novo događa, od pozitivnih pa do negativnih stvari, no problem je za mene izazov koji treba riješiti. Svi oni koji me poznaju znaju da nisam jedan od onih koji kuka, žali se i cvili. Sretan sam što se i moja djeca bave poljoprivredom i obitelj mi je veliki stup potpore. Ako se radi obiteljski i složno, uspjeh je tada zagarantiran i poručio bih mladim poljoprivrednicima da budu strpljivi, vjeruju u sebe i ne zamaraju se toliko crnilom koje se stalno provlači. Hrvatska i pogotovo Podravina imaju budućnost u poljoprivredi i meni je drago kada neki mladi čovjek uspijem jer ni na koga ne gledam kao na konkurenciju, već sam ponosan dok ih vidim kako rade i bore se.
FOTO Nikola Wolf
