Piše: dr.sc. Hrvoje Petrić
Prema popisu župa iz 1334. u Koprivnici se spominje župna crkva sv. Mihaela kao «ecclesia sancti Mychaelis de Koproncha». Popisana je između crkve u Koprivničkom Ivancu i crkve u Subotici Podravskoj. Diana Vukičević-Samaržija piše «crkva se nalazila izvan utvrda, u današnjem dijelu Koprivnice zvanom Miholjansko polje, gdje se prilikom kopanja temelja za neku novu gradnju naišlo na ostatke starijeg zida.» Iako to izričito ne piše, ona se pozivala na jedan rad Leandera Brozovića.
S time se slaže Ranko Pavleš koji je ovu župu kao sv. Mihalj ubilježio jugoistočno od Koprivnice na karti crkvenih objekata iz 1334. U jednoj ispravi od 13. lipnja 1439. spominje se sv. Mihael «prope Kaproncha», što potvrđuje postojanje ove crkve u prvoj polovici 15. stoljeća. Dana 6. ožujka 1495. zapisan je Matija, župnik crkve sv. Mihaela «de Spinisin Themerye», po čemu se može zaključiti da se crkva nalazila unestalom selu Trnju na području Temerja, jugoistočno od Koprivnice. Ova se crkva ponovo spominje 1529. godine, a navodi se i u popisu iz 1615. godine.
Ova se župa se izričito ne spominje u popisu svećenika iz 1501. godine, ali se te godine spominje «Blasius rector altaris sancti Michaelis», Blaž oltarist ili upravitelj oltara sv. Mihaela. Podatak o oltaru sv. Mihaela bi mogao navesti na zaključak da 1501. ranije spomenuta crkva sv. Mihaela nije postojala.
Tome se protivi razmišljanje Ranka Pavleša koji je uspio povezati župnika «in Spinis» povezati sa sv. Mihaelom jugoistočno od Koprivnice. Iako je Josip Buturac napisao «ova je crkva u Koprivnici stajala uz stare gradske zidove, pa je zajedno s njima porušena», iz svega do sada napisanoga proizlazi da Buturčevo razmišljanje trebamo odbaciti te da crkvu sv. Mihaela treba tražiti najvjerojatnije na prostoru oko današnjih sela Štaglinec i Bakovčice, jugoistočno od Koprivnice.
Prvi spomen kapele sv. Emerika nalazimo u ranije falsificiranoj darovnici od 8. studenoga 1356. godine. Tamo doslovno piše «…a jer se kapela sv. Emerika, priznavaoca, postojeća ispod kastra iste Koprivnice, uvijek priznala kao filijala uvijek pripojena i podložna istoj crkvi sv. Nikole, ispovjednika, stoga tu kapelu prijašnjim načinom zajedno s njezinim predijem i ostalim njezinim pravima želimo da bude kao filijalna podložna spomenutoj crkvi sv. Nikole ispovjednika. » Ovi podaci pokazuju stanje kakvo je bilo početkom 17. stoljeća. Falsificirana darovnica nastoji prikazati kasnije stvoreni donos između koprivničke župne crkve sv. Nikole i kasnije kapele sv. Emerika, zbog toga valja posumnjati u njihovu faktografsku pouzdanost.
Oko kapele (kasnije župne crkve) sv. Emerika nalazilo se groblje. Arheolog Željko Demo je pronašao ostatke njenih temelja, a najstarije ukope na groblju je datirao prvom polovicom 14. stoljeća. Kako se postojanje groblja približno podudara s ranije spomenutom falsificiranom darovnicom iz 1356. možda je barem podatak o postojanju kapele sv. Emerika točan, tim više jer su se sličnim faktografskim podacima nastojali falsificirani odnosi i radnje prividno prikazati pouzdanima.
Kapela Sv. Emerika
Tome u prilog ide i podatak iz 1634. po kojem je postojala darovnica za kapelu sv. Emerika iz 1406. godine. Podatak o postojanju ove kapele 1406. godine je važan jer bi se preko njega mogli povezati podaci od 1356. do sredine 15. stoljeća, kada se je kapela sv. Emerika postala župnom crkvom.
Jačanjem podkamengradskog trgovišta dolazi do osnivanja župe Sv. Emerika, najvjerojatnije u prvoj polovici 15. stoljeća, ali svakako prije 1441. godine kada se spominje župnik Antun. Drugi podatak je u ispravi od 28. travnja 1444., a treći 1458. godine. U oba se slučaja spominje Antun «plebanus ecclesiae s. Emerici de Kwar». Posljednji spomen župnika Antuna, a time i ove župe je 11. rujna 1459. godine. Tada se ova župa ne spominje u Kamengradu («Kwar»), nego u Podkamengradskom trgovištu («Swbkwwar»).
U popisu svećenika iz 1501. zapisani su «Nicolaus rector capelle in Owar. Marcus capellanus eiusdem.» Owar je kasniji naziv za Podkamengradsko trgovište, a kapela je svakako bila posvećena sv. Emeriku. Ovaj podatak pokazuje da je župa bila ukinuta najvjerojatnije između 1459. i 1501. godine. Činjenica da je kapela bila zasebno popisana te da je imala upravitelja i kapelana možda pokazuje da se pretvaranje sv. Emerika iz župne crkve u kapelu dogodilo neposredno prije 1501. godine. No zbunjuje podatak iz poreznog popisa datiranog 1513. godinom u kojem se spominje župnik od Starigrada («plebani de Owar»).
MN: Jakušinec
Zbunjuje podatak iz 1615. kada se spominje «ecclesiae Sancti Emerici de Jakusinczi». I Ranko Pavleš se pita «zašto sv. Emerik ima oznaku «in Jakusinc» ako je kroz srednji vijek stalno bio povezivan s gradom Kamenom, odnosno sa Starigradom». Paškal Cvekan je uputio da je Jakušinec bio zapadno od Koprivnice na prostoru današnje koprivničke prigradske župe Močile. Dio nedoumica oko povezivanja sv. Emerika sa Jakušinec iznosi i Ranko Pavleš. Iako je teško dati odgovore moguće je barem postaviti nekoliko pitanja. Je li popisivač pogriješio povezavši sv. Emerika s Jakušincem? Ako nije, je li moguće da se pojam Jakušinca početkom 17. stoljeća mogao odnositi i na današnji prostor Starigrada? Je li moguće da su postojale dvije kapele sv. Emerika – jedna na prostoru današnjeg Starigrada, a druga zapadno od Koprivnice, na prostoru oko Močila?
Kapela u Močilama
Željko Demo je pretpostavio da je kapela sv. Emerika koja se po njemu spominje od 1659. do 1823. identična s ranijom istoimenom župom. S njime se slaže Ranko Pavleš. Oni ne spominju postojanje sv. Emerika 1634. i 1650. (kao ni upitno spominjanje 1615.), a ti podaci su potpora razmišljanju o kontinuitetu kapele iz 17. stoljeća s istoimenim crkvenim objektom iz srednjega vijeka.
Utvrda Kamengrad podno koje se nalazila kapela sv. Emerika je bila smještena na brežuljku u narodu zvanom Zakleti breg. Postoje pretpostavke da je tamo bila avarska stražarnica na vojničkoj cesti koja prolazi u blizini, no zbog izostanka bilo kakvih dokaza trebalo bi ih odbaciti. Cesta koja je prolazila u blizini vjerojatno je imala kontinuitet od rimskih vremena do današnjih dana, a najviše je bila afirmirana u srednjem vijeku kada je Kamengrad najvjerojatnije bio kontrolna utvrda.
Utvrdu je vjerojatno u 14. stoljeću sagradio ban Mikac. O lociranju su postojala različita mišljenja koja se mogu grupirali u dva gledišta: I) da je smještena na Zakletom bregu i 2) da je stajala na mjestu dvorskog bastiona u koprivničkoj tvrđavi, dakle u samom središtu grada Koprivnice. Najnovija arheološka istraživanja potvrdila su da je na Zakletom bregu uistinu postojala znatnija utvrda Kamengrad i definitivno se treba odbaciti sve teze da je ona stajala u blizini središta današnje Koprivnice.
Glavni izvori o kamengradskoj utvrdi i podgrađu čuvaju se u arhivskom fondu grada Koprivnice i u arhivu pavlinskog samostana iz Streze. Ispod utvrde razvilo se pravo gradsko naselje sa svim atributima grada kao urbane sredine, a najveći prosperitet je imalo u vrijeme kralja Zigmunda. biskupa Ivana Albena i grofova Celjskih u 15. stoljeću. Imalo je svoju upravu, suca, crkvu sa župom i groblje koje je kao i utvrda arheološki istraživano. Podno ruševina otkriveni su temelji sakralnog objekta — kapele sv. Emerika koja se prvi puta u povijesnim izvorima spominje 1356. godine, u 15. stoljeću je župa, a taj je status zadržala dijelom i u 16. stoljeću. Kaštelan kamengradskog podgrađa imao je pravo izdavati isprave, a njegovi stanovnici nazivali su se građanima pa je to dokaz da je gradska općina već duže vrijeme u 15. stoljeću uređena kao nekadašnje pruge pod kraljevskim utvrdama.
U kamengradskom podgrađu su sjedili bivši načelnici i kraljevi službenici, što je razumljivo jer je naselje bilo u kraljevskim rukama. Pri opisima se spominje i vojvoda koji je vjerojatno bio zapovjednik pješaka koji su branili vlastelinstvo i utvrdu. U prvoj polovici 15. st. javlja se u izvorima i sudac sa prisežnicima koji su činili kamengradsko poglavarstvo. Utvrda propada najvjerojatnije oko 1446. godine u međuplemićkim sukobima, a podgrađe nastavlja živjeti dalje pod nazivom Stari Grad (Ovar).
Kapela sv. Emerika pod Starim Gradom se ponovo spominje 1634. godine. Tada se na zasjedanju hrvatskog sabora spominje da joj je za uzdržavanje pripadao neki posjed što ga je još 1406. godine darovao kralj Žigmund, no koprivnički kapetan Menspergh ga je prisvojio sebi. Ista kapela se kao «Capella Sancti Emerici ducis sub Ztari grad» spominje 1650. godine. Oko kapele se tada nisu vršili ukopi. Kada je kanonik Andrija Vinković 11. ožujka 1659. godine pohodio ovu kapelu zapisao je da ima tri zidana oltara koji su bili prazni, a morali su je uzdržavati stanovnici Bregi, Jagnjedovca i Herešina. Godine 1700. ova je kapela imala hrastove temelje i stupove, a stijene su bile građene od pletera. Kapela je bila svijetla (imala je tri prozora), vrata su se dala dobro zatvoriti, a nalazila su se na zapadnoj strani. Iznad vratiju je bio drveni tornjić, a u njemu se nalazilo blagoslovljeno zvono srednje veličine. Pred vratima je bilo predvorje koje je imalo dobar krov. Stolar je izradio (novi) oltar sv. Emerika. Kapela je bila blagoslovljena, a svete mise su se služile na dane Sv. Emerika i Sv. Ladislava.
Osim spomenute kapele sv. Emerika, koja je jedno vrijeme bila župnom crkvom u podkamengradskom trgovištu, na koprivničkom je prostoru bilo nekoliko kapela vezanih uz koprivničke hospitale. U ranijem sam tekstu uz hospitale spomenuo crkvu odnosno kapelu sv. Ane iz 1345., kapelu sv. Matije iz 1555. odnosno 1557. i kapelu Blažene Djevice Marije iz 1556. godine.
Kralj Ferdinand je 1548. potvrdio darovanja Ivana Ernušta Čakovečkog za kapelu Blažene Djevice Marije («capella beatae Mariae virginis»), a kako se u darovnici spominje selo Kaznetina koje joj je darovano, to je otvorilo put za pretpostavku da se spomenuta kapela nalazila u zapadnom koprivničkom području. Iako u ispravi nigdje izričito ne piše gdje se kapela nalazila, Paškal Cvekan je pokušao dokazati da se ova kapela nalazila na prostoru današnjeg prigradske župe Močile, zapadno od Koprivnice. Ranko Pavleš je mišljenja da se spomenuta Marijina kapela nalazila u gradu Koprivnici. Nema razloga ne povezati ovu kapelu s ranije spomenutom kapelom Blažene Djevice Marije s hospitalom koja se nalazila u koprivničkom gradskom središtu. Ona se spominje u ispravama od 16. i 22. ožujka 1556. godine.
MN: Vinograd
Kako se kapela Blažene Djevice Marije u Močilama prvi puta pouzdano spominje prigodom kanonskog pohoda kanonika Andrija Vinkovića 2. travnja 1659. godine, moguće je pretpostaviti da je bila sagrađena tek sredinom 17. stoljeća. Kapela se nalazila na brežuljku u lijepom vinorodnom kraju, bila je drvena i dobro pokrita, a imala je dostojan oltar. Kapelom je upravljao koprivnički župnik. Za imovinu kapele se brinuo Blaž Kovač koji je iskazao račune od 1656. godine. Prema tome, kapela je svakako izgrađena prije 1656. godine. Blaž Kovač je upravljao imovinom močilske kapele i 1663. godine, a 1680. je tu dužnost obnašao Andrija Benković.
Kapela je bila napravljena od drva, omazana blatom i pobijeljena. Sa zapadne strane je imala predvorje, koje je zajedno s kapelom bilo pod istim krovom. Nad krovom je bio mali tornjić u kojemu se čuvalo posvećeno zvono. Pod je bio drven. Kapela je imala oltar Blažene Djevice Marije, a oko nje nije postojalo groblje. Svete mise su se služile na treći dan Uskrsa i Duhova. Kapela u Močilama je bila drvena i malena, a pred ulaznim vratima je imala natkriveno predvorje nad kojim se nalazio tornjić s jednim posvećenim zvonom. Tijekom vremena se sakupilo toliko novaca da se mogla graditi nova kapela. Tijekom 1700. godine su oko stare kapele izgrađeni zidovi nove kapele.
Spomenimo još sela koja su nekada postojala u blizini Močila. Nekadašnje selo Kaznetine bi odgovarale najzapadnijem rubnom dijelu Koprivnice, malo južnije od današnje župne crkve u Močilama. Tamo je 1513. godine magistar Andrija, kanonik pečuški i župnik u Đurđevcu posjedovao osam poreznih dimova, a toliko ih je bilo i 1517. godine, a 1520. se spominje pet starih i tri nova dima. Kočan se nalazio u neposrednoj blizini Kaznetina, a posjedovao ga je Nikola Petroša, koji je 1513. i 1517. godine imao četiri porezna dima.
Selo Mogojna ili Mogovina je bila u bližoj okolici Koprivnice, a Nada Klaić pretpostavlja da bi ona možda mogla odgovarati Mučnoj, premda to moramo otkloniti, jer Mogojna ili Mogovina odgovara istoimenom polju na zapadnom rubu grada, prema Varaždinu, sjeverno od Močila. Kralj Matija se 1466. godine obraćao kaštelanu i sucu Koprivnice i zapovjedio im neka ne smetaju varaždinskog kaštelana Ivana Turnera i njegovu ženu Uršulu u njihovim posjedima. Budući da je još iste godine isti kaštelan Turner ostavio oporučno Franjevcima u koprivničkom samostanu sv. Marije posjed Mogojnu nema sumnje da je sukob Turnera i koprivničkih građana tada nastao zbog kaštelanovih imanja na području koprivničke općine. Osim toga još je prije kralj Matija morao zapovjediti kaštelanu, sucu i gradskim prisežnicima da ne muče Ivana Turnera i njegovu suprugu Uršulu na njihovim zemljama.
Kada su Ivan i Žigmund Ernušt postali, između ostaloga, vlasnicima Koprivnice, vjerojatno su građani Koprivnice pružili otpor. Možda su i sami građani, a možda samo Franjevci iz koprivničkog samostana zamolili kralja za zaštitu. Kako je kralj Matija Korvin na to 1478. godine zapovjedio slavonskim banovima neka čuvaju posjed Franjevca zvan Mogojna koju Franjevcima nije želio predati koprivnički župnik i kaštelan koprivničkog kaštela Juraj, tako je oko Mogojne nastala svađa između dvije koprivničke crkvene ustanove. Godine 1507. Mogojna je u vlasništvu prebendara Blaža koji tu drži dva porezna dima, a 1513. tu su kao vlasnici zabilježeni koprivnički Franjevci koji imaju pet poreznih dimova, od kojih je oprošteno tri dima. Godine 1517. Franjevci su tu posjedovali šest poreznih dimova, a svećenik Nikola iz Koprivnice držao je dva dima, da bi 1520. g. bili zabilježeni Franjevci kao jedini vlasnici koji su posjedovali pet poreznih dimova. Ranko Pavleš je upozorio na toponim Mogovina koji se nalazio sjeverozapadno od Koprivnice, a uz njega se nalazi polje Fratersko, koje podsjeća na franjevce.
