Što se to događa s našim šumama, pitanje je koje često možemo čuti. Stabla se krče na sve strane, šume nestaju i slične primjedbe nerijetko možemo čuti u neformalnim razgovorima s ljubiteljima prirode. O toj problematici i svemu vezanom uz Upravu šuma Koprivnica razgovarali smo s Damirom Felakom, voditeljem koprivničke uprave koja se prostire na više od 59 tisuća hektara i obuhvaća područje tri županije, Koprivničko–križevačke, Varaždinske i Međimurske.
PL: Koliko je sveukupno zaposlenih u Upravi šuma Koprivnica?
– Trenutačno imamo 530 zaposlenih. Od toga je 504 djelatnika s ugovorom na neodređeno i 26 zaposlenika na određeno vrijeme. Imamo 419 muškaraca i 111 žena, to pokazuje da je šumarstvo i dalje pretežito muški posao, ponajviše zbog fizičkog aspekta posla. Kad je riječ o samom inženjerskom kadru i djelatnicima koji nisu vezani za fizički rad, imamo velik broj žena i veseli da se sve više žena pojavljuje u šumarstvu.
PL: Postoje li potrebe za stranim radnicima ili se i dalje uspijeva pronaći dovoljno domaćih djelatnika?
– Za sada nemamo stranih radnika koji bi bili u radnom odnosu s Hrvatskim šumama u našoj podružnici. No, činjenica je da je nedostatak radne snage kronični problem i vidjet ćemo što nosi vrijeme pred nama, ali za pretpostaviti je da će u budućnosti biti i stranih radnika.
PL: Kakav je danas uopće interes mladih za šumarstvo i javljaju li se na natječaje za posao zainteresirani djelatnici?
– To je najbolje ilustrirati kroz mjesto radnika sjekača. Prije dvadesetak se godina na jedno radno mjesto javljalo pet, šest zainteresiranih, a trenutačno je natječaj stalno otvoren. Sjekače zapošljavamo stalno i primanja su solidna, a stoji da je to dosta zahtjevan posao. No, u zadnjih 20 godina napredovala je i tehnika te se danas radi kvalitetnijim alatima uz koje je posao manje opasan nego nekad. Najveći problem je što ima sve manje mladih u ruralnim, seoskim područjima, koja su nam bila glavni bazen za takav posao. Imamo problem i sa školovanom radnom snagom jer posljednjih nekoliko godina imamo sve manji priljev zainteresiranih inženjera. Još uvijek imamo dovoljan broj inženjera, ali generalno je manji interes mladih s našeg područja za studiranje šumarstva, što prije desetak godina nije bio slučaj. Vidjet ćemo što će biti kroz pet ili deset godina, kada dio trenutačnog kadra ode u mirovinu, kako će se to popunjavati.
PL: Kakva vrsta stabala prevladavaju na području Podravine i Prigorja i po čemu je ovo područje specifično u odnosu na ostatak Hrvatske?
– Na našem je području najviše bukve, potom hrast lužnjak koji je najviše u nizinama. Hrast kitnjak je također na brdskim područjima. Grab je u nizini, a tu je i crna joha. Lužnjak je naša najkvalitetnija vrsta, a kitnjak i bukva su blizu. Imamo i nešto malo crnogorice, no ovo su naše najkvalitetnije vrste koje služe za preradu u drvnoj industriji, ali i za opskrbu stanovništva ogrjevom.
PL: Je li točno da su neka autohtona stabla s ovih područja koja su tu stoljećima u opasnosti i da se javljaju neke bolesti, nametnici, pogotovo na hrastovima?
– Zadnjih desetak godina pojavljuju se štetnici koji su i prije bili prisutni, ali nisu stvarali neke veće štete. Također, ima i štetnika koji su prije stvarali štete, a sada jednostavno više nisu posebno opasni. Najgora nam je situacija s jasenom, gdje nametnik koji se naziva gljiva halara stvara velike probleme. To nije problem samo naše podružnice Hrvatskih šuma ili Hrvatske, već skoro cijele Europe i pitanje je kakva je sudbina jasena i hoće li uopće opstati u ovim krajevima. Kad je riječ o hrastu i bukvi, i kod njih su prisutni određeni štetnici. Mislim da su svi zadnjih godina primijetili žuto lišće na hrastu koje nastaje od hrastove stjenice. Taj nametnik bio je prisutan i prije, ali nije stvarao velike štete. Posljednjih godina stvara, no biljke su otporne i bore se. Tako smo prošle godine imali vrlo dobar urod žita i to nakon gotovo deset godina, usprkos nametniku i suši. Tako da se i biljke prilagođavaju klimatskim promjenama, no ako dođe do većeg zatopljenja, ove naše vrste to će teško podnijeti. Već sada se vidi da naše vrste bukve „bježe“ u više predjele, gdje je malo hladnije i ima više vlage.
PL: Na koji način klimatske promjene utječu na život šuma danas?
– Klimatske promjene utječu na sve nas, pogotovo na prirodu. Ako se nastavi kao do sada, kroz nekoliko desetljeća moglo bi biti problema i mogli bi se suočiti s izmjenama biljnih pa i životinjskih vrsta. Kroz povijest su se kontinuirano događale izmjene vrsta. Recimo, slavonske šume su prije nekih 200, 250 godina imale puno bukava u ravnici, a danas ih ondje gotovo više i nema, osim pojedinačnih na uzvišenim mjestima. Brijest je nestao iz nizinskih šuma, kao i neke druge vrste, a pojavile su se neke nove ili su se autohtone vrste izmicale prema nekim drugim terenima. Ako se nastave klimatske promjene, jednostavno će doći do zamjene nekih vrsta. Mi za sada ne unosimo alohtone odnosno vanjske vrste, ali sigurno će se i o tome morati početi razmišljati i sagledavati kakvu bi ekonomsku korist takve vrste donosile ako bi uspijevale.
PL: Prije desetak ili nešto više godina popularna je bila paulovnija, odnosno jedno od tih uvoznih vrsta stabala.
– Paulovnija nije naša autohtona vrsta i sigurno nije ni blizu kvalitete kao naše autohtone vrste. Ne znam koliko je uopće ljudi uspjelo s paulovnijom jer ona zahtjeva puno vode i dosta je osjetljiva na mraz. Znam puno više onih koji nisu uspjeli s paulovnijom. Oni koji su recimo uložili u navodnjavanje i napravili neke vrsta plantaža, što su u startu velika ulaganja, ti vjerojatno i postižu prinose. Istina je da ta paulovnija puno brže napreduje, ali mi je kao Hrvatske šume nismo sadili. Jedna od tih stranih vrsta koja se udomaćila na našem području je recimo bagrem. On nije naša autohtona vrsta, ali zadnjih godina dobro uspijeva jer je dosta prilagodljiv, a danas ima dobru cijenu i drvna industrija je zainteresirana za bagrem.
PL: A vole ga i pčelari!
– Svakako. Specifičan je i crni orah, također uvezena vrsta koja postiže vrlo visoke cijene i ima vrlo kvalitetno drvo. Postoji jedno nerazumijevanje između dvije struje jer jedan dio smatra da treba gospodariti samo autohtonim vrstama, dok drugi dio smatra da treba gospodariti i vrstama koje su ekonomski opravdane i nisu invazivne i ne zauzimaju područja. Naravno da to ne znači da ćemo negdje sjeći hrast ili bukvu pa saditi bagrem. Ali postoje područja na kojima hrast ne uspijeva, baš kao i neka druga kvalitetnija autohtona vrsta, a ide bagrem. Zašto ne bismo ondje sadili bagrem ili crni orah kao vrlo kvalitetne vrste? Jednostavno smo prisiljeni na takvo razmišljanje zbog tih klimatskih promjena i moramo se i mi prilagođavati vremenu.
PL: Kakva je situacija s kestenom, koji je prije nekoliko godina također bio u opasnosti i strahovalo se da bi mogao nestati s ovog područja?
– Kesten je također u zadnjih 20, 30 godina bio napadnut. Rak kestenove kore bio je dosta razvijen i u jednom je trenutku izgledalo da će ga nestati jer je jako puno stabala bilo zaraženo. Srećom, situacija se zadnjih godina popravila i kesten je opstao. Mi kesten imamo u našem rasadniku i svake ga godine nastojimo unijeti u šumu kod svakog pošumljavanja i popunjavanja gdje se to nije uspjelo s prirodnom obnovom. Bilo da je riječ o kestenu, divljoj trešnji ili nečem sličnom, pokušavamo zadržati i takve pojedinačne vrste održati. Nadam se da će se kesten održati. Činjenica je da ga nema više koliko ga je nekad bilo, no ljudi ga vole, što vidimo svake jeseni po broju traženih dozvola i po broju ljudi koji se zapute u šume u potragu za kestenom.
PL: Kakva je stvarno situacija sa sječom šuma na području Uprave šuma Koprivnica? Na pojedinim mjestima je očito kako su neke šume počišćene i mnogi imaju dojam da se puno više šuma ruši, nego što ih se sadi. Kakvo je stvarno stanje na terenu?
– Nije točno da se više ruši, nego što se sadi. Gospodarenje šumama radi se prema propisima koji su vrijedili i prije i strogo ih se pridržavamo. Gospodari se na temelju gospodarskih osnova koje idu i na javni uvid i odobrava ih Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva. Dakle, tu je sve strogo kontrolirano. Kad govorimo o državnim šumama na području UŠ Koprivnica, imamo godišnji prirast od oko 400 tisuća kubika drvne mase, a godišnje se siječe između 350 i 380 tisuća kubika. Ukupna drvna zaliha na području naše uprave je, prema mjerenjima, oko 15 milijuna kubika i gospodari se strogo po propisima. Dakle, tamo gdje se vidi da je šuma površno posječena, odnosno gdje nema starih stabala, ondje već postoji mlada šuma koja će izrasti. Na drugim područjima su šume stare 50, 70 ili 100 godina. Recimo bukva ima ophodnju između 90 i 110 godine i u tom je razdoblju ona ekonomski najisplativija za sječu, a kod hrasta je recimo 140 godina, kod nekih posebnih čak i 160. Stabla se sijeku kada je to ekonomski najisplativije i kada stvaraju plodove iz kojih niču nove biljke. Onaj dio koji se ne uspije prirodno pomladiti, tamo ulazimo sa sadnicama.
PL: Kakav je interes građana za dozvole za skupljanje šumskih plodova poput gljiva, kestena i žirova?
– Prošle godine izdali smo oko tisuću dozvola i te dozvole su besplatne. Dozvole je prilikom odlaska u šumu dobro imati kod sebe jer naši djelatnici mogu izvršiti kontrolu, a one se mogu izvaditi i online preko aplikacije Hrvatskih šuma. Pojedina dozvola vrijedi za određeno područje koje se navede u zahtjevu i vrijedi do kraja kalendarske godine. Može je se tražiti i za više uprava, a ograničenje je do tri kilograma gljiva dnevno i deset kilograma kestena.
PL: Postoji li i dalje interes građana za tzv. linijama u državnim šumama i na koji način to funkcionira?
– Riječ je o izradi drva koja ostanu nakon sječe stabala i kada mi izvučemo oblovinu za industriju, tada zainteresirani ljudi mogu zakupiti liniju. Interes postoji, no sve je manji jer je sve manje stanovništva koje je fizički sposobno to otići odraditi u šumu. Mi smo specifično područje i kod nas postoji tradicija i navika, dok u nekim podružnicama više uopće nema same izrade. Na taj se način može nešto jeftinije doći do drva za ogrjev, a to je i jedna vrsta suradnje sa stanovništvom koju podržavamo i uvijek nam dobro dođe jer ljudi si sami izrade drva za ogrjev, dok nama naprave i određeni šumski red. No, opet se vraćamo na to da je sve manje ruralnog stanovništva koje je sve starije, a ljudi iz gradova se malo teže odlučuju za takvu aktivnost.
PL: Postoji li na području UŠ Koprivnica problema s drvokradicama, odnosno s krađom stabala i drvne mase?
– Uvijek je bilo toga pa i sada, no nešto manje nego ranije. Specifična je Međimurska županija, gdje imamo najmanje šuma, no daleko najveći omjer šumskih krađa, ali šumske su krađe generalno u opadanju. Zato i imamo čuvare šuma odnosno lugare koji to kontroliraju i bore se s tim problemom koliko god mogu. Dok su se nekoć ljudi više grijali na drva, bilo je toga više, ali danas imamo jedan drugi problem. Puno više ljudi ima prijevozna sredstva poput kamiona i traktora sa škarama koji mogu vrlo brzo izvesti krađu. Ponekad to čak i nisu klasične šumske krađe da se ode u šumu i nešto posiječe, već se dođe i natovari ono što je već uz cestu. I nije lako tome ući u trag jer vrlo brzo nestaju s ovog područja.
