Pokušali smo iznenaditi ludbreškog numizmatičara Zdravka Magdića, davši mu dva (hrvatska) eura u ruke te ga zamolili da kaže nešto zanimljivo o ovom apoenu, misleći da ćemo ga „stjerati u kut“ jer se radi o friškom novcu za koji smo mislili da nema svoju numizmatičku priču i vrijednost. No, grdno smo se prevarili – svoju priču ima svaki od osam stotina apoena, novčanica i kovanica koje Zdravko Magdić ima u svojoj bogatoj kolekciji, kakva je rijetko viđena u našim krajevima. Zdravko Magdić član je varaždinskog Društva kolekcionara već 18 godina i u tom razdoblju uspio je skupiti izrazito rijetke novčanice i kovanice s naših prostora. Zdravkova kolekcija je posebna po tome što se zadnjih godina usredotočio na novac koji je nekad kolao našim prostorima. Upravo zato on sad polako rasprodaje svoju „svjetsku kolekciju“ kovanica i novčanica koje su bile platežno sredstvo u 300 sadašnjih i nekadašnjih država.
– Sada imam vrlo rijetke novčanice, a to su one po 100 dinara iz 1919., 1000 dinara iz 1920., koju sam platio 500 eura, pa prva serija austrijskih kruna iz 1900. To su izrazito rijetke novčanice – objašnjava Zdravko Magdić.
No, zanimljivo je u numizmatici to da vrijednost pojedinog apoena ne ovisi toliko o godini tiskanja ili kovanja, već o specifičnosti.
– Uzmimo za primjer novčanicu od sto kuna, koja je tiskana 1993. godine, dakle godinu dana prije nego što je kuna uvedena kao platežno sredstvo. Sad te novčanice od sto kuna u odličnom stanju iz te godine vrijede 50 eura jer su vrijedne i rijetke – naveo je Zdravko Magdić.
Ipak, najvrjedniji kolekcionarski primjerci su oni s greškom. Radi se o novčanici koja je nakon printa prošla rigorozne provjere i ipak izašla u javnost s greškom koja je promakla kontroli.
– Recimo, prije nekoliko godina u SAD-u se pronašla novčanica dolara s greškom. Ta je novčanica tako rijetka da je numizmatika procjenjuje na vrijednost od 20 milijuna dolara. To je tako jer su kod tiskanja dolara kontrole takve razine da je praktički nemoguće da u opticaj izađe apoen s greškom. To se ipak dogodilo i zato je takva vrijednost – navodi Zdravko Magdić.
Kako su u Hrvatskoj kontrole ipak nešto slabije razine, novčanice s greškom mnogo su češće, ali ipak dosta vrijedne.
– Osobno imam novčanice s greškom od 5, 10, 20, 50, 100, 200 i 500 kuna. To je mnogo, no kod nas su greške nešto češće. Najstariju kovinu imam iz vremena Aleksandra Makedonskog i novčanicu iz Francuske iz 1713. godine – naveo je Zdravko.
Numizmatika osim kolekcionarstva ima i svoju drugu financijsku priču, i onaj tko se ozbiljnije bavi tim hobijem može ako hoće nakon proteka nekog vremena dobro unovčiti svoju kolekciju. Tu se vraćamo na kovanicu od dva eura s početka priče.- Kovanica od dva eura posebna je jer je na samo na toj kovnici dopušteno na obodu napisati neke stihove ili nešto slično. Na hrvatskim eurima stoje stihovi O lijepa, o draga, o slatka slobodo. Ta kovanica sad vrijedi samo dva eura, a jamčim da će za 30 godina vrijediti minimalno 50 eura. Također, oni paketi kovanica, koji su se mogli kupiti prije uvođenje eura, sačuvani u originalnom paketu, vrijedit će višestruko više nego što je njihova sadašnja nominalna vrijednost. Njihova sadašnja vrijednost na tržištu dvostruko je veća od nominalne. Dakle, numizmatika može biti i jest zabavan hobi, ali i pametno ulaganje – zaključio je Zdravko Magdić.
FOTO: Nikola Wolf
